Kategorija: Zabava

Penzioner Neđo Vukosavljević posljednjih godina brine o bolesnoj majci u selu Malo Polje kod Han Pijeska i slobodno vrijeme popunjava izradom ikona duborezom na drvetu i poklanja ih članovima porodice i bližoj rodbini.

Vratio se iz Beograda, gdje je proveo radni vijek kao policijski službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i već nekoliko godina u rodnom selu brine o osamdesetšestogodišnjoj majci Dragici, koja se razboljela nakon što je u vrijeme pandemije virusa korona ostala bez sina i kćerke.

Tako je obaveza da bude uz ožalošćenu majku ostala na Neđi, koji je šarolikost života u velegardu zamijenio duborezom na drvenoj ploči javora, od koje nastaju i nastajaće, priča on za Srnu, ako Bog da, i dalje ikone koje su do sada bile samo poklon za najbliže.

Ne razmišlja o prodaji

Neđo ne razmišlja o prodaji, jer nije ni počeo da rezbari zbog toga, ali mu je, priznaje, “puno srce što je oživio talenat iz djetinjstva da zapaža lijepe predmete i što je našao svoj stvaralački mir”.

Nakon završene gimnazije na Han Pijesku, Vukosavljevića put vodi u Beograd, gdje u turbulentna vremena službuje pri odumiranju jedne i nastanku druge države, te odlazak u penziju 2015. godine doživljava kao početak slobodnog vremena u kome bi se mogao baviti nekim lijepim radom, bez stresa i trzavica.

Razmišljajući čime bi mogao ispuniti dane u selu sa svega dvadesetak stalnih stanovnika, Neđo se prisjetio nekadašnje dječačke želje da se oproba u duborezu.

Dječačka želja

– Kada je naš komšija Božo Drljić, koji se uspješno bavio izradom svatovskih ploski i lijepih kućnih predmeta od drveta, mojim roditeljima poklonio čiviluk, njegovi ukrasi su u meni kao trinaestogodišnjem dječaku pokrenuli posebnu želju da se oprobam u tom radu – priča Neđo.

Tako je pripremio drvo i sve nožiće iz kuće, te napravio sličan čiviluk koji i dan-danas stoji u njegovoj seoskoj kući u Malom Polju.

Neđo se po odlasku u penziju prisjetio tih dječačkih vještina i odlučio da penzionerske dane popuni upravo tim radom, duborezom na javoru u njegovom zavičaju poznatom kao najpovoljnijem i najljepšem drvetu za oblikovanje.

Za početak je za crtanje na drvenoj ploči koristio slike svetaca sa kalendara i tako je posao krenuo od najteže za rad – ikone Svetog Јovana, koji je i krsna slava i zaštitnik njegove porodice, u nadi da će i Božija volja biti da to uradi kako treba.

– Stigle su i prve pohvale, među kojima je blagoslov sveštenika sa Han Pijeska i posao je počeo lagano, ali baš dobro, kako sam i poželio – istakao je Vukosavljević.

Uslijedila je potom izrada ikone Majke Božije i Isusa Hrista, te ikona Svete Petke, kojoj je posvećena i crkva na Čukaričkoj padini u Beogradu, gdje živi sa porodicom, a potom i ikona Svetog Nikole za njegovu suprugu i tako redom.

Završava omiljenu ikonu

Neđo sa ponosom ističe da uskoro završava svoju omiljenu ikonu Belog anđela, kojoj se posebno divi.

Vukosavljević je do sada radio samo ikone i ukrasio duborezom nekoliko lovačkih trofeja, ali je nedavno počeo i da slika temperom na platnu, što mu kaže, predstavlja odmor za oči od napornog rada oko duboreza, koji zahtijeva jaku koncentraciju.

Malo Polje, nekadašnje veliko selo sa osnovnom školom, udaljeno od Han Pijeska desetak kilometara, danas se, kao i većina drugih u Republici Srpskoj, svelo na dvadesetak stalnih stanovnika na prostranoj planinskoj visoravni na oko 1.000 metara nadmorske visine. Posljednjih nekoliko godina oživljava izgradnjom vikendica, što daje nadu da će mještani imati više prilike za popunjavanje dana komšijskim razgovorima kojih je danas sve manje.

(Izvor i foto: Srna)

Narodna biblioteka Trebinje je, povodom Osmog marta, obezbijedila prigodne poklone za najstarije članove kako bi im zahvalila za vjernost, a među njima i Dušanku Bubalo koja je 60 godina aktivni član.

Bibliotekari su pažljivo odbrane poklone damama odnijeli na kućne adrese, zahvalili im na vjernosti i ljubavi prema knjigama, poželjeli dobro zdravlje i da se još dugo godina druže, saopšteno je iz Biblioteke.

Direktor Narodne biblioteke Milosava Supić Vuković istakla je da je zadovoljstvo i čast bilo posjetiti najstarijeg korisnika Dušanku Bubalo (89) koja je među najaktivnijim čitaocima.

“Iako već neko vrijeme naša vjerna čitateljka nije u mogućnosti sama da dođe u biblioteku, redovno joj knjige preuzima i nosi kćerka, a mi smo nakon posjete bogatiji za poruke i savjete koje nam je dala”, rekla je Vukovićeva.

Bubalo, koja ima bogatu ličnu biblioteku, ukazala je na vrijednost knjige i značaj čitanja, te podsjetila da je prvi put ušla u biblioteku kao gimnazijalka u Dubrovniku i da je od tada, gdje god da je boravila, bila član neke biblioteke i rijetko bez knjige u rukama.

Kao profesor srpsko-hrvatskog i ruskog jezika radila je i kao bibliotekar u tadašnjoj Drugoj osnovnoj školi u Trebinju. Iz trebinjske biblioteke prvi put je pozajmila knjigu 1965. godine od kada je i njen član.

“Sa dobrom knjigom nikada nisam sama i one su moj nepresušan izvor radosti i novih saznanja. Ono što bih i kao dugogodišnji prosvjetni radnik i neko ko se svakodnevno druži sa knjigom poručila mladima je da čitaju, jer svaka stranica ima svoju vrijednost”, istakla je Bubalo.

Sugrađanke koje su bibliotekari posjetili zahvalili su Narodnoj biblioteci Trebinje na ukazanoj pažnji uz obećanje da će ljubav prema knjizi prenositi na unuke i praunuke, piše Srna.

(Izvor i foto: Srna)

Penzioner Bogoljub Matijević nije rodom iz Šamca, a ipak je kupio plac i napravio kuću u Tišini, gdje je našao svoju oazu mira.

“Posljednjih pet godina sam u Tišini, supruga mi je umrla. Moja majka, a i pokojna supruga su porijeklom iz Novog Grada. Šamac je blizu, okolina je divna, pa smo za života moje supruge odlučili da dođemo ovdje. Svidjela mi se priroda, ljudi. Familija mi je u Cerni, za pola sata mogu doći kod mene, a i ja kod njih. Imao sam kuću u Cerni, ipak sam ovdje blizu granice”, kaže Bogoljub.

On navodi da je kao dijete na raspustima proveo mnogo vremena u BiH, te da je dok je radio u Švajcarskoj imao prijatelje iz tih krajeva, što ga je i povuklo da dođe i napravi kuću.

“Nisam u gradu, a nisam daleko od grada. Odrastao sam na selu, imali smo svinje, kokoške… Moja želja se ispunila. Ove godine ću napraviti sve da držim i golubove. Tokom 1980. i 1985. godine išao sam na izložbe sa kokoškama, imao sam rasne koke, a sad sam se posvetio našim domaćim, jer ovdje nema hibrida”, priča Bogoljub, te dodaje da je sve prirodno, da sve radi sam, ima veliko dvorište sa tri dunuma zemlje – trava i sloboda, i njemu i životinjama.

On podsjeća da je 1975. godine kupio prve dvije kokoške i pijetla, da je pijetla tada platio 10 KM, za šta su mu svi rekli da je “budala”, ističući da je ljubav prema životinjama bila jača.

“Kada sam bio u Švajcarskoj držao sam zečeve, tradiciju nastavljam. Nalazim sebe u toj velikoj ljubavi prema prirodi i životinjama. Volim da kuvam, pomažem ljudima. Imam dva sina, pet unučadi i kada dođu kod mene igraju se i uživaju u prirodi, okruženi životinjama”, navodi Bogoljub, dodajući da je napravio i plastenik sa zdravom hranom, koju svima dijeli.

Bogoljub napominje da ustaje prije pet ujutro, a uveče posmatra svoje životinje kako same odlaze na spavanje.

“Imam 50 pilića i kokošaka, 12 ih spava na drvetu i zimi i ljeti, 22 totice /morke/, 40 zečeva koji su se samo jednom kotili. Pasmina je njemački šarac koji najbrže napreduje, otporan je i ima kilažu do šest kilograma, a ženke do 4,5 kilograma za tri mjeseca. Ja ih samo milujem i hranim, poklanjam, nikada nisam nijednog zaklao”, kaže Bogoljub.

On napominje da je kao dijete kuvanje naučio od majke, te da i danas pravi sva jela – pite, slatka, pekmeze i dijeli ih prijateljima, jer, kaže, ne može sve pojesti, a mnogo napravi.

Bogoljuba u Tišini mnogo vole, poznanici ga zaustavljaju da se druže i popiju kafu sa njim. Na manifestacije se rado odaziva, sa svojim kolegama pravi razna jela, a preovlađuje fiš /riblja čorba/, koji uvijek bude ocijenjen kao najbolji.

(Izvor i foto: Srna)

Boro Jokanić iz derventskog sela Drijen ostvario je želju iz mladosti da napravi svoju vodenicu gdje bi mlio žito, ali i imao mjesto za uživanje sa porodicom i prijateljima.

“Od malena sam kod vode nešto radio, to je bila moja prva igračka i ljubav”, riječi su šezdesetdevetogodišnjeg Jokanića, čija se vodenica nalazi pokraj puta Derventa–Kalenderovci.

Jokanićeva vodenica, koja je u funkciji od 2019. godine, tokom sedam dana može samljeti 500 kilograma, ali Boro priznaje da ne može zadovoljiti sve potrebe i zahtjeve ljudi.

“Nisam se vodio ekonomskom računicom, već da ostvarim mladalački san ili želju”, kaže Jokanić, prenosi Srna.

Ovaj penzioner navodi da je nekada vodenica na rijeci Ukrini bilo mnogo više.

“Ranije se bez vodenica nije mogao zamisliti život, mnogima je bila i glavni izvor prihoda, mjesto sastajanja i druženja. Ranije je rad bio unosan, a danas je samo hobi”, priča Jokanić.

On ističe da vodenici dolaze mnoge generacije, što mu ispunjava dušu, a podršku ima i od svih članova porodice.

“Brašno izlazi hladno. Sve mora biti čisto i zaštićeno od dolaska glodara. U ponudi imam kukuruz bijeli za prehranu, stara sjemena žutog koja su već izumrla i crveni kukuruz za dijabetičare, zatim pšenicu, heljdu i raž”, napominje Jokanić.

Zbog odlaska ljudi iz sela, ugašene su gotovo sve vodenice na Ukrini.

“Djed je davno imao vodenicu i ostali su tragovi od nje. Sjećam se toga, i stric je imao. Bio sam više od 30 godina u inostranstvu, ali ovdje je raj. Čovjek se odmori, nekoga sretne, brže prođe vrijeme”, priča Boro.

Supruga Milanka ističe da nastoji da mu bude podrška i da se snalaze da održe vodenicu u životu.

“Suprug je ranije dosta obilazio vodenice, možda u početku nisam bila baš za, ali sada je to prošlo, naš mali raj, zadovoljni smo. Svako ima svoj dio posla i nešto održava. Dosta ljudi kaže da je ukus brašna sa vodenice ljepši, miriše kad se samelje, kao kokice kada se prave”, navodi Milanka.

Za vodenice se oduvijek vežu razne priče ili predanja, kao što je pojava vila ili zabrana dolaska na vodenicu u ponoć ili “u kasne sate”.

“Oduvijek je bilo raznih priča i svako vjeruje na svoj način. Nisam imao potrebu da prenoćim u vodenici jer sam tri kilometra od kuće, a ranije je to bilo normalno. Pričalo se da u vodenici znaju boraviti vile, da se znao točak sam zaustaviti noću ili vodenica sama krene da melje žito, da se čuju razni zvuci”, kaže Jokanić i kroz šalu dodaje da po danu i on čuje zvuke, ali od žaba iz potoka i ptica sa obližnjih krošnji.

Kada bi trebalo da krenu ispočetka, Bosiljka i Đorđe Grubor iz Banjaluke ništa ne bi mijenjali. A zašto i bi kada već 70 godina žive u ljubavi i slozi. “Da” koje su rekli davne 1955. godine definitivno je bilo pečat za ljubav koja će trajati decenijama.

U toplini doma u Banjaluci ugostili su “Nezavisne novine” i sa nama podijelili svoju priču, priču o ljubavi koja traje sedam decenija. Veliki jubilej proslavili su sa najdražima, a kako kažu, na proslavi je bilo lijepo i veselo.

Njihov ljubavni put krenuo je sredinom prošlog vijeka i od tada njime zajedno koračaju.

“Mi smo se zabavljali, ne baš puno, godinu dana. Tada je drugačije bilo, nije kao danas. Poslije toga smo se uzeli 30. januara 1955. godine. To je davno bilo. Ja sam došla u njegovu familiju, tamo su bili i svekar i svekrva. Živjeli smo zajedno 12 godina u slozi. Onda se to poštovalo. Meni je moja mama znala reći da pazim na priju, ‘nemoj da je uvrijediš’. Poslije sam rodila sina, zajedno smo živjeli. Poslije 12 godina smo se tek odvojili”, priča nam Bosiljka, koju Đorđe zove Bosa.

Početka njihove ljubavi prisjeća se i Đorđe, koga Bosa odmila zove Đoko, a kako kaže za “Nezavisne novine”, od prvog momenta su krenule draž i ljepota zajedništva.

“Mnogo smo se međusobno poštovali i tada. Ja sam nju volio kao ne znam šta. Toliko mi je lijepa bila. Kada smo taj brak stvorili, bilo je izuzetno lijepo i svečano napravljena svadba. Međusobne netrpeljivosti nije bilo, ali jeste međusobnog razumijevanja. Svaki čovjek u životu ima nekakvu vrstu svojih propusta. Uvijek smo našli zajednički jezik da se to sve izgladi, prihvati, prizna, da nema problema”, priča nam Đorđe.

Rođeni u Drvaru, živjeli u Sarajevu i Beogradu

Iz Drvara, gdje su rođeni i na početku živjeli, život ih vodi u Sarajevo, pa zatim u Beograd, a na kraju i u Banjaluku. Zbog posla su znali biti i razdvojeni, međutim, kako kaže Đorđe, takve situacije su ih zbližavale, jer bi se mnogo poželjeli jedno drugog.

“Ja sam održavala i vodila računa više o djeci. On je radio uvijek na takvim mjestima gdje je i putovao. Mogu vam reći da sam ja imala više obaveza, ali sam sve držala pod kontrolom. Znala sam parati listove, ako zadaća nije dobra. Ali, hvala Bogu, sve je izašlo kako treba i sretni smo u djeci. Poslije kad smo počeli i unučad dobijati, onda našoj sreći nije bilo kraja. Sada praunučad. To je bogatstvo veliko”, kaže Bosiljka za “Nezavisne novine”.

Jedno drugom na vječnu ljubav su se zakleli kada je ona imala 19, a on 23 godine, i 70 godina poslije, kada imaju 89, odnosno 93 godine, ljubav i dalje postoji.

“Ljubav je više postojala dok smo bili mlađi, ali i dan-danas nas ipak veže ta neka grana ljubavi. To nas i održava”, ističe Bosiljka.

Brak su shvatili ozbiljno od prvog dana i na njega su gledali kao na životnu stvar.

“Mi smo stvarno brak shvatili kao neku porodičnu, životnu stvar i istinu u kojoj moramo da živimo i treba da živimo da stvaramo porodicu. I to se kod nas i desilo. Imamo dvoje djece, petoro unučadi, sedmoro praunučadi. To nam je razonoda kad dođu. To je nešto što čovjek samo poželjeti može”, kaže Đorđe za “Nezavisne novine”.

Savjeti za mlade

Bosa i Đoko imaju i savjet za mlade, a kako ističu, mladi bi trebalo da ozbiljno ulaze u brak.

“Sad nekako ti brakovi žive prije braka. Nažive se i kad se ožene, brzo pukne, odoše u božju mater, odmah dođe do razvoda. Da shvate ozbiljno, ali ja mislim da je ipak domaćica, žena, glavni stub braka. Ja, nije sad da se Đoko nešto uvrijedi… Ja sam živjela u Drvaru, svi su bili članovi Saveza komunista, mene su toliko puta primali, ja nikada nisam prišla jer su se oni po sastancima toliko zadržavali, a šta bih ja sa dvoje djece? Da budemo tamo po četiri sata, da zaključam djecu? Ja to sebi nisam dozvolila. Zahvalila sam se i nisam nikada bila zato što sam trebala posvetiti se djeci i gledati djecu. Danas, ovoj omladini, sve je preče. Kolega me zove na kavu, ‘ajde neka djeca sjede sama. Zadaću, niti vidi šta je napisalo niti išta. Ja moram, to mi je obaveza bila. Dođem s posla, ručak, zna se, djeca kada dođu, pišu zadaću. Ako nije u redu, ja kidam. Piši dva puta. A sada, ovoj djeci… Ispada nemaju vremena ovi mladi. A ima se vremena za sve, samo treba raspored nekakav i odnos prema i djetetu i mužu i kući i svemu. Ja tako to smatram. Ova omladina i brakovi sada dok finansijski ne stoje dobro odmah razvod. Nemaju sve što trebaju. Bilo je i kod nas nekada za taj novac. Moraš voditi računa, ali opet isplivaš. Jedan mjesec je teži, drugi lakši. Tako da, mora se voditi nekako računa o svemu. Tako mi žao sad ove omladine što nekako tih brakova malo ostane. Savjetovala bih im da se moraju strpjeti i u kakvoj si situaciji moraš biti zadovoljan i biće bolje. Živjeti u nadi da će biti bolje”, priča Bosiljka za “Nezavisne novine”.

Zbog takvog shvatanja braka i u ovim godinama života tu su uvijek jedno za drugo.

“Mi u ovim godinama se prilično, bar ja tako mislim, snalazimo. Godine čine svoje i mi se moramo prilagođavati u našem životu tome svemu. Ja sam još uvijek bez štapa. U 93. godini života idem svako drugo jutro do pijace. Nekada izađemo zajedno. Ja za sebe kažem da još uvijek nekako trpim te godine, tolerišemo godine. Kada smo zajedno, tolerišemo zajedno”, kaže Đorđe, a Bosa dodaje da se međusobno pomažu i slažu.

Priče sa igranke…

Pričajući sa nama, prisjetili su se oni još nekih momenata iz mladalačkih dana, a jedna od priča jesu i igranke.

“Bila sam najmlađa od sestara, pa uvijek sa najstarijom sestrom odem i onda dođe po tebe, moli te za ples, plešeš, tako se to završi. Ona drugi put, za sedam dana je opet igranka, ako je opet taj isti, malo se približimo, pričamo… Drugačije je bilo tada”, prisjeća se Bosiljka i kaže da bi sve ispočetka.

“Baš je sve bilo lijepo. I doživljaj kad ja idem s posla, a on čeka negdje pa me otprati do kuće. Ja idem u kuću, nema da on ide sa mnom u kuću da sjedi sa mnom do koja doba. Nije to bilo nikakvih ni hodanja, ni djevojka da ostane da noći negdje, Bože sačuvaj, to je smak svijeta. Nije to bilo. Sad je drugo vrijeme. Nisam ja puno išla kad sam bila mlada, nije tata ni dao da ja idem često”, govori ona za “Nezavisne novine”.

Tih dana se prisjeća i Đorđe, a kako kaže, bilo je lijepo biti na igranci ili sresti svoju simpatiju negdje u gradu. Danas, razmišljajući o tom vremenu, sjete se i nekih sada smiješnih trenutaka.

“Ta naša sela i zaseoci su bili malo podaleko, pa da se ti možeš stalno vidjeti i stalno hodati. Malo je to bilo drugačije nego što sada ti na ulicu izađeš, a on ima telefon. Gdje je tada telefon… Ja kao momak bio sam nekada i strašljiv po noći. Njena kuća je bila malo od Drvara, jedno par kilometara. Tu ima jedan potok, treba preći. Kako ćeš, Đorđe… Ja dođem tamo predveče, njena porodica ode na spavanje, nas dvoje ostali sami. Ja sam želio da budem s njom što više jer bili smo podaleko u to prvo vrijeme. Morate shvatiti da je momak bio taj koji treba da da više žrtve. Neće ona juriti mene nego će momak juriti djevojku. Dođem tamo, prođe ponoć, ja trebam ići kući, to je velik snijeg, to je noć, ne vidi se ništa, ja gazim, preko potoka prelazim, dođem kući sav uprljan. Ali to meni ne smeta, drugi put odoh opet. Ta ljubav je nastala tako da nije moglo nešto da ti bude teško. Ona bila ljepotica kao i sad što je”, priča Đorđe za “Nezavisne novine”.

I upravo tako, ni 70 godina poslije ništa im nije teško, jer je ljubav njihova snaga.

(Izvor i foto: nezavisne.com)