Kategorija: Zabava

Aplikacija Eldora nastala je iz potrebe onih koji dane provode bez posjeta i aktivnosti. Ne zamjenjuje ljudski kontakt već ga olakšava i omogućava povezivanje sa vršnjacima na lakši način i mimo društvenih mreža.

“Nisam očekivala da ću dobiti uopšte to što sam dobila. Otvorim frižider, imam dva krompira i glavicu luka i kažem de mi reci šta mogu skuhati od toga. Da ne idem i trošim pare, pogotovo ako nemam para. Ona mi kaže možeš skuhati to i to i još pita hoćeš da ti napišem. Pa kako neću”, rekla je Suada Filipović, korisnik Centra za zdravo starenje u Sarajevu.

Sejdefa Pašić Hadžiavdić, izvršna direktorica Udruženja partnerstvo za javno zdravlje kaže da imaju dosta članova i da ti članovi žele da imaju produženu ruku centra, a to je ta digitalna verzija zajednice.

Usamljenost starijih osoba nije samo privatna stvar porodice, već i javni i socijalno zdravstveni problem. Samoća utiče na njihovo raspoloženje i na kraju na kvalitet života

“Neka istraživanja koja je radio populacijski fond Ujedinjenih nacija govore da je čak njih 79 umjereno usamljeno. Istraživanja su uključivala i BiH, a 18 posto ekstremno usamljeno”, rekla je Senka Bajramović, direktor za razvoj zajednice i Fondacije Mozaik, a prenosi Federalna.

Digitalna aplikacija Eldora razvijana je zajedno sa starijim osobama i pokazuje kako digitalna briga može postati važan dio podrške i kvalitenijeg života u starijoj dobi.

Možda vas zanima i ovo:

Kako penzioneri provode dane u centrima za zdravo starenje

Kroz projekat “Zdravo starenje” pružaju uslugu tuđe njege i pomoći

Ući u desetu deceniju života, samo po sebi je neka vrsta uspjeha, pogotovo ako se pozne godine dočekaju u dobrom zdravlju.

A sa devedeset i dvije svakodnevno se baviti sportom i uz to biti aktivan član zajednice prava je rijetkost. Trebinjka Rajka Kebeljić jedna je od onih koji krše pravila i koji svakoga dana pokazuju da su godine, ipak, samo broj.

Energija i životna radost kojom zrači ova devedesetdvogošnja gospođa mogla bi da posrami i one pet puta mlađe od nje.

Kada upoznate Rajku teško vam je da povjerujete da je rođena šest godina prije Drugog svjetskog rata.

Neukrotiva energija i želja za slobodom od rane mladosti Rajku je usmjerila ka sportu, iako je u to vrijeme ženski sport bio tek u začecima. Prisjeća se kako je bila prva Trebinjka na skijama.

U zdravom tijelu zdrav duh – krilatica je koja nije nastala tek tako. Gospođa Rajka sa svoje 92 godine živi je dokaz. Gotovo da ne prošušta nijedan kulturni ili sportski događaj u gradu, a sport prati i na televiziji, piše RTRS.

Redovno trenira i danas

I da, naravno da Rajka redovno trenira i danas, hoda po nekoliko kilometara i pliva .

Priča nam Rajka kako njena pojava na bazenu, među gostujućim sportistima, koji je ne poznaju, izaziva znatiželju. Јer njenih je vršanjaka malo i među živima, a na sportskim terenima da i ne govorimo.

Možda vas interesuje i ovo:

Kilometre gazi i u devetoj deniciji: U penziji 34 godine i svaki dan neumorno šeta

Nevjerovatna životna priča stogodišnjaka iz Banjaluke

Životna radost je ne napušta, i uvijek dotjerana, stalno je tamo gdje se nešto zanimljivo događa. A kada bi postojalo neko sportsko takmičenje za njenu generaciju, vjerujemo da bi i danas bila prvakinja. Ali i bez toga, Rajka je svakako pobjednik.

Jovo Obradović (92), bivši učitelj, pedagog, domac, vaspitač, akcijaš i opštinski odbornik, u desetoj deceniji života postao je i slikar.

Rođen je 16. februara 1934. godine u selu Prusci kod Novog Grada, ali je najveći deo životnog veka proveo u Gradišci, gde i sada živi.

Živo se sjeća vremena kada su se Kozarčani i Lijevčani odupirali savremenoj civilizaciji i novotarijama novog doba, u godinama poslije Drugog svjetskog rata.

Borili su se svakako, ponegde žešće nego protiv okupatora u ratu,” priča Jovo, koji je odrastao u domovima ratne siročadi, pa završio Učiteljsku školu u Banjaluci i učestvovao u obnovi i izgradnji nove države. On je taj otpor osećao svuda, ali pobjeđivao. Zato ga u Gradišci i okolini, posebno mjestima gde je vaspitavao mnoge generacije učenika, uvažavaju i vole.

Na prvo radno mjesto raspoređen je u Dolinu, gradiško selo pored Save, koja je u jesen i proleće plavila pa su đaci, zajedno s učiteljem, do škole putovali čamcima. Kada se voda povuče, a velika reka vrati u korito, učitelj Jovo je zajedno s učenicima čistio i šljunkom nasipao puteve, gradio mostove.

“Ništa nismo imali. To je bila velika sirotinja. Katoličko selo, s mnogo vjernika”, priča on.

Jovo je agitovao u školi, na roditeljskim sastancima, da Dolinci izgrade put dug desetak kilometara od svoga sela do Kozinaca, u predgrađu Gradiške.

“Izgradili smo i most. Osmislio ga je mještanin Nenad Plotan. Odredio je dužinu i debljinu nosivih greda, postavio stubove i kolovozne daske. Zato smo most nazvali Nenadovim. I sada se tako zove,” pamti Obradović teškoće, ali i odlučnost za stvaranje boljih uslova za život u gradiškim selima.

“I uvek je bilo teško zbog siromaštva, ali i nerazumevanja stanovništva koje se protivilo svakoj društvenoj promeni”, priča Obradović.

Poslije Doline, 1962. godine premješten je u školu, u susjednim Lamincima, gdje je predvodio brojne radne akcije u ovom lijevčanskom selu.

Poslije nastave lovili zečeve

“U lov smo išli od sredine decembra do sredine januara. Tada je zvanična sezona lova na zečeve. Postavljali smo mreže u poljima. Zečeva je bilo mnogo. U jednoj mreži uhvatimo stotinu, a 300 nam pobjegne. Sjećam se jedne sezone, ulovili smo 5.000 zečeva. Ženke smo prodavali po 14, a muške po 12 dolara.”

Od tako zarađenog novca, laminački učenici i nastavnici izgradili su stambenu zgradu za nastavnike i organizovali maturske ekskurzije.
Jovino sećanje na to vreme je sasvim sveže:

“Sakupljali smo i kesten, šipak, ljekovito bilje, brali kukuruz. Zaradili smo novac i za priključak struje i električne instalacije u školi.”

Poslije dugogodišnjeg rada u seoskim školama, Jovo je imenovan za šefa opštinskog Sekretarijata za socijalnu i dječiju zaštitu, gdje je zagovarao izgradnju vrtića, a niko ga u tome nije podržao. Bilo je to 1968. godine.

“Naglo se povećavao broj zaposlenih, u grad su iz sela dolazili mladi. Njima, kada odu na posao, neće imati ko čuvati djecu”, kaže Obradović, a prenosi Politika.

Ipak, vrtić u centru grada izgrađen je 1970.

Djed Drago Popović iz Verića, napunio je juče, 15. januara, 100 godina, a uprkos teškom životu i mnogim tugama, uspio je ostati jak.

Povodom njegovog rođendana, emotivnu objavu na Facebook napisala je Tijana Bogdanović Lazić, a mi njen tekst prenosimo u cijelosti.

“Naš đed Drago Popović rođen 15. januara 1926. iz Verića danas puni 100 godina. Jedan cijeli vijek utkan u bore na licu, u korake koji su prešli mnogo puteva i u srce koje je podnijelo ono što malo ko može. Život ga nije mazio. Sahranio je dva sina i unuka, rat mu je uzeo ono najdragocjenije, ali mu nije slomio dušu. Bol je nosio tiho, dostojanstveno…

Svake nedjelje u crkvi

Svake nedjelje, bez izgovora, sa svojim šeširom ponosno nošenim i štapom koji mu nije znak slabosti nego oslonac mudrosti, ide u crkvu. Tamo služi Bogu i prodaje svijeće.

Njegove ruke su blage, pogled topao, a noge i danas idu brže nego što godine nalažu. Na našoj svadbi je govorio kada se lomila prijateljska pogača o srpskim običajima, o tradiciji, o poštovanju, o strpljenju.

Govorio je kako se brak čuva ne vikom, ne inatom, nego razumijevanjem, ćutanjem kad treba i vjerom. Njegov recept za život je jednostavan: živjeti okrenut Bogu, biti u miru sa sobom i drugima, nekad se praviti da ne čuješ sve i nikad ne izgovarati zlo! On je naš heroj.

Čovjek kakav se više ne rađa. Stub sela, tiha snaga, primjer kako se živi čestito i umire spokojno.

Na Božić, poslije doručka, spakovala sam mu kolače i odnijela ih. Pitala sam: ‘Mogu li, đede, da te uslikam? Da imamo najljepšu uspomenu na tebe, da te sačuvamo zauvijek u okviru na zidu i u okviru naših srca.’

Možda vas zanima i ovo:

BiH ima 54 penzionera koji su proslavili svoj stoti rođendan

Sa blagim osmijehom, onako odvažan i ponosan, počeo je da se sprema. Svojim drhtavim rukama pažljivo je sklanjao stvari oko sebe, sjeo ispod slike svoga pokojnog unuka Gorana i pozirao. U tom trenutku stalo je sto godina ljubavi, tuge i ponosa.

Sa radošću nam je pričao kako je ove godine njegov praunuk Novica bio kum Badnjaka, kako mu porodica sprema proslavu 100. rođendana u restoranu i kako je novi sveštenik moje gore list. A onda, velikog srca, svojim starim rukama dijeli bombone i sokove, radujući se nama više nego sebi.

Svaki dan jede u isto vrijeme

Napunio je naše živote svojom energijom. Svaki dan jede u isto vrijeme, nikada ne preskače tri obroka, uvijek je čist, opran, obrijan i uredan. Takav je cijelog života – red, mir i poštovanje. Poseban čovjek, živi dokaz da se dug život zaslužuje dobrotom, vjerom i čistim srcem. Na mene ostavlja posebne utiske uvijek me prigrli i da mi do znanja da sada pripadam tu.

Da sam primljena, voljena i prihvaćena u njihovim Peulićima.

I danas, dok ove riječi pišem, naš đed treba da izađe iz bolnice. Njegova snaga je veća od svake brige. Sa vjerom u Boga i ljubavlju svih nas koji ga čekamo, znamo da će biti dobro. Želimo mu brz i lak oporavak i da nam se što prije vrati tamo gdje mu je mjesto, među svoje, u zagrljajima, osmijesima i toplini doma. Sretan ti 100. rođendan, đede. Živ i zdrav nam bio. Naš ponos. Naša istorija”, napisala je ona.

“Penzionerski centar” svim svojim čitaocima želi srećnu i uspješnu 2026. godinu.

Naš kolektiv vam od srca želi dobro zdravlje i da ostvarite sve želje i snove.

Nadamo se da ćete u godini koja je pred nama čitati samo lijepe vijesti.

Ponosni smo što nas pratite i čitate, a trudićemo se da i ubuduće opravdavamo vaše povjerenje i donesemo vam prgršt savjeta i lijepih vijesti.

Živjeli!

Dana 28. decembra 1960. godine tada 19-godišnja mlada i 20-godišnji mladoženja rekli su sudbonosno „da“ u crkvi u Slatini u Bosni i Hercegovini.

Samo par godina kasnije, tačnije 1965. u Slatini je sagrađena mala kuća i ništa više nije stajalo na putu osnivanju porodice.

Bio je to početak jedne velike ljubavi Marte i Blaža Paurevića. Ta ljubav opstala je i do današnjih dana. Iako rođeni u BiH, svoj mir i bolji život našli su u Njemačkoj. Tu su dobili i unuke pa i praunuke, prenosi Sindelfingen Zeitung.

Godine 1968. Blaž se preselio u Njemačku i našao posao u čuvenom “Mercedesu”.  Već iduće godine, 1969. doveo je svoju suprugu Martu i tada svoje ćerke Anicu i Maricu. Najprije su se nastanili u njemački Gehingen, a nakon rođenja ćerke Monike, porodica se početkom 1970-ih preselila u veći stan u Zindelfingenu. Od tada su ostali vjerni ovom gradu.

Danas Marta ima 84, a Blaž Paurević 85 godina. Današnji dan je poseban za Martu i Blaža Paurević jer proslavljaju svoju gvozdenu svadbu ili čelični pir, kako se još naziva. Kako su i sami rekli, proslava će biti u krugu porodice, zajedno sa unucima i praunucima.

Možda vas zanima i ovo:

U braku su 69 godina: Simpatični penzioneri otkrili recept za uspjeh

Najstariji mladoženja u Banjaluci imao 80 godina

Gradonačelnik Gradiške, Zoran Adžić, upriličio je  tradicionalni praznični prijem u Gradskoj upravi, posvećen penzionerima – bivšim radnicima lokalne administracije.

Prema priječima Adžića, i ove godine je organizovan prijem u znak zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su, kako je istaknuto, „radili i gradili našu Gradišku i Republiku Srpsku“.

Penzionere su dočekali gradonačelnik Adžić i predsjednica Skupštine grada, Renata Obradović Popović. Svim prisutnima su uručeni prigodni pokloni, a druženje je upotpunjeno zajedničkim ručkom.

Gradonačelnik Zoran Adžić je izrazio veliko zadovoljstvo zbog prilike da se susretne sa bivšim kolegama.

“Zadovoljstvo je što imamo priliku da se susretnem sa penzionerima Gradske uprave. Te ljude građani pamte kao osobe koje su donosile važne odluke za grad”, naglasio je Adžić, a prenosi Glas Srpske.

Adžić je penzionerima poželio dug život i uživanje u zasluženim danima odmora, a mladim generacijama uputio je jasnu poruku:

“Mlađi treba da slijede putokaz starijih kolega, da crpe njihovo znanje i iskustvo, i da poštuju sve ono što su napravili za lokalnu zajednicu” zaključio je Adžić.

Možda vas interesuje i ovo:

Gradska uprava Dervente okupila bivše radnike, a danas penzionere

Druženjem i poklonima Gradska uprava i pred kraj ove godine okupila je nekadašnje radnike, danas penzionere. Na taj način ukazala im  je čast i odala priznanje za njihov doprinos tokom njihovog radnog vijeka.

Prijemu u Centru za kulturu, gdje su iz dočekali zamjenik gradonačelnika Slaven Gojković sa načelnicima i predsjednik Skupštine grada Siniša Jeftić, odazvalo se njih 33.

“Druženje sa našim penzionerima postalo je tradicija. Riječ je o ljudima koji su radeći odgovorne poslove donosili važne odluke za grad i stanovništvo. Obradovali smo ih poklonima, a vjerujem da ćemo još dugo godina imati priliku da se okupljamo”, rekao je Gojković, a prenosi Derventski list.

U penzionerskim danima više od 15 godina uživa Milica Pelesić, nekadašnji portparol tadašnjeg načelnika opštine.
“Ovaj prijem je lijepa prilila za penzionere da se sretnu”, rekla je Pelesićeva.

Susretu sa bivšim kolegama obradovao i Goran Petković.

“Penziju sam dočekao na referatu stručni saradnik matičara i pripadam onoj grupi penzionera koji su u penziju otišli sa 40 godina radnog staža. U službi sam radio više referata. Nabavni referent na početku zaposlenja, a radio sam na ovjeri rukopisa, potpisa i prepisa. Onda sam bio na referatu matičara. Zaista jedan lijep radni vijek ispunjen mnoštvom uspomena”, rekao je Petković.

Žive od ovaca. Porodica Marjanović iz Đelilovca kod Travnika poznati su ovčari i stočari. Nadaleko su poznati po kvalitetnom ovčijem siru.

Glava porodice, Anto, ovce je počeo čuvati sa 14 godina i više se od njih nije odvajao.

Jednostavno, kaže, on druge poslove i ne zna raditi. U ovčarstvu je pravi doktor kada je riječ o čuvanju i brizi za svoje stado.

Zanimljivo. Njegova dva sina otišla su put Njemačke, međutim ubrzo su se vratili i nstavili porodičnu tradiciju.

Možda vas zanima i ovo:

Fenomen u Mašićima kod Gradiške: Ovce ojanjile samo dvojke i trojke (FOTO)

Nakon povratka, otvorili su porodično poljoprivredno gazdinstvo i rade punom parom.

Cijena sira i jagnjadi stalno raste pa Antini sinovi nemaju problema sa prodajom sira i mesa.

Istina, ova godina bila je sušnija od ostalih pa je manje sira za 30 posto, ali kako kaže Anto kada su ovce dobre i zdrave sve će doći na svoje.

Zahvaljujući ovcama, Marjanovići su stekli sve. Od traktora, automobila, kuća i sve su to donijele ovce, odnosno sir i meso, piše novinar Srećko Stipović, na svom YouTube kanalu.