Kategorija: Zabava

Sitni, crveni kiseli plod postao je zaštitni znak, a odnedavno i jedan od zvaničnih simbola ovog mjesta, a rakija „drenja” nadaleko se pročula.

Drvar je jedan od tri grada koja su nastala nakon Berlinskog kongresa 1878. godine.

Nakon što je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, Austrijanci su ustanovili u ovom području ogromne površine pod šumom, kao najvažnijom sirovinom koja ih je interesovala.

U kotlini, u kojoj je bilo dovoljno vode i uglja za potrebe industrije i stanovništva, odlučili su da podignu naselje.

Novi grad, koji su nazvali Drvar, ubrzo je postao centar za eksploataciju drvnog bogatstva ovog dijela Bosanske Krajine.

Austrijanci su podigli pilanu i izgradili mrežu željezničkih pruga kojima su dovozili posječena stabla na preradu i odatle drvenu građu odvozili na evropsko tržište.

Kasnije su izgrađeni fabrika celuloze i pogon za održavanje i opravku lokomotiva i vagona.

Zajedno s industrijom rastao je i grad, koji je tokom dvadesetog vijeka bio među industrijski najrazvijenijim u Bosni i Hercegovini.

Bijaše nekad gigant „Šipad”

Grad je dobio naziv po obližnjem selu Drvar i rječici Drvari, koja se u centru naselja uliva u rijeku Unac. Ovi nazivi sugerišu koliko je drvo bilo važno i prije austrougarske uprave.

Tako je bilo i u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Čuveni „Šipad”, gigant koji je svojevremeno obuhvatao gotovo cjelokupnu drvnu industriju BiH, nastao je od istoimenog šumsko-industrijskog preduzeća Drvar – Dobrljin.

Ovdje se, zahvaljujući bogatim, nepreglednim šumama, sječi i preradi drveta, dugo godina živjelo više nego dobro.

Samo je u „Šip Grmeč”, kako se poslije rata nazivao pogon „Šipada” u Drvaru, bilo oko 2.600 stalno zaposlenih, plus sezonski radnici koji su tokom ljetnjih mjeseci bili angažovani na eksploataciji šume.

Postojali su ovdje i Fabrika celuloze i papira, Jugoturbina, pogon Unisa, Ćilimara…

Grad nekad živio i od turizma

Pored toga, Drvar je u velikoj mjeri živio i od turizma. Titovu pećinu, muzej „25. maj” i spomen-područje u centru grada godišnje je posjećivalo u prosjeku 200.000 posjetilaca.

Martin Brod, s jedinstvenim slapovima na Uni i manastirom Rmanj, bio je ništa manje atraktivna turistička destinacija.

Možda vas zanima i ovo:

Titovo najluskuznije ljetovalište bilo sablasni grad duhova (VIDEO)

U gradu je bilo čak pet srednjih škola, živjelo je ovdje oko 19 hiljada stanovnika, nezaposlenost je bila ispod pet procenata.

Tokom minulog rata i prvih poratnih godina, kompletna drvarska industrija potpuno je uništena.

Zahvaljujući nekolicini novih, malih, privatnih pilana i danas manji broj porodica u ovoj opštini živi od eksploatacije šume, a gotovo cjelokupno stanovništvo preživljava zahvaljujući jeftinom energentu – drvetu.

Samo, to nije dovoljno ni za stanovništvo, ni za finansiranje najosnovnijih socijalnih i društvenih aktivnosti opštine.

Dejton podijelio grad

Nakon Dejtonskog sporazuma, gradovi Drvar, Bosansko Grahovo i Glamoč, s apsolutnom srpskom većinom, ušli su u sastav novoformirane muslimansko-hrvatske federacije, a opština Drvar podijeljena je između dva konstitutivna elementa sadašnje BiH, Federacije i Republike Srpske, i čak tri kantona.

Grad i većina sela pripali su Livanjskom kantonu, a Martin Brod Unsko-sanskom kantonu, dok je jedan manji dio, gdje je formirana nova opština Istočni Drvar, ušao u sastav Republike Srpske.

Tokom rata u Bosni, kao jednonacionalna sredina i istovremeno dosta udaljen od ratnih žarišta, Drvar je ostao po strani ratnih sukoba.

Početkom avgusta 1995. godine, tokom operacije Oluja, hrvatske oružane snage počele su da granatiraju Drvar, nakon čega je gotovo cjelokupno stanovništvo deportovano i izbjeglo u srpske gradove.

Nakon 43 dana granatiranja, hrvatska vojska ušla je u razoreni i napušteni grad, koji su ubrzo naselili izbjeglicama iz centralne Bosne.

Veliki broj Drvarčana bio je među prvim koji su se u poratnoj Bosni vratili u zavičaj i povratili svoje kuće i stanove; međutim, ni jedni ni drugi nisu imali od čega da žive.

Hrvatski tajkuni su, u međuvremenu, prisvojili sve što je preostalo nakon razaranja, a imalo je bilo kakvu vrijednost. Nakon nekoliko godina besomučne sječe i eksploatacije šume, prestao je da radi i posljednji predratni pogon – pilana.

Vratila se samo trećina izbjegli

Nakon povratka iz izbjeglištva vratilo se nešto više od trećine izbjeglih, koji su odlučili da se vrate korijenima, onome od čega su njihovi preci vijekovima živjeli – zemlji i zemljoradnji.

S posebnom pažnjom i ljubavlju odnosili su se prema drenjini – sitnom, crvenom, pomalo nakiselom plodu žbunastog drveta drena.

Drvarčani su obnovili stare i počeli da podižu nove zasade. Grupa najupornijih osnovala je udruženje „Drvarska drenjina”, a prije 18 godina organizovali su prvu privredno-turističku manifestaciju „Dani drvarske drenjine”.

U gotovo svim okolnim selima počeli su nicati novi zasadi, moglo bi se reći i plantaže. I pored toga što je biljka veoma osjetljiva na vremenske uslove, proizvodnja drenjine iz godine u godinu raste, kao i količina proizvedene rakije i drugih proizvoda.

Zoran Pećanac, predsjednik ovog udruženja, kaže da se u srednje rodnoj godini ubere oko 30 vagona, odnosno 300 tona drenjina, a u najboljim godinama i do 50 vagona.

Od drenjina se tradicionalno spravljaju ukusni džemovi, slatko i sokovi. Posljednjih godina drenjina se počela sušiti, od nje se prave likeri i slatko.

Robna marka iz bakarnih kotlova

Ali, u drvarskom kraju od drenjine se najviše pravi rakija – „drenja”. I to, ne obična. Ko je bar jednom probao ovu, kako je mještani nazivaju, „kraljicu zdrave kapljice”, zapamtio je zauvijek njen ukus, bogati miris, jačinu…

Prave je na tradicionalan način, u bakarnim kotlovima, na hrastovom i bukovom drvetu. Porodice Puzić, Grujić, Pećanac, Jovandić, Jović, Rodić, Trninić, Šobić, Kecman… proslavile su drvarsku drenju, koja je našla kupce širom svijeta. Bez reklame, bez prodaje u trgovinskim lancima…

Od drenjine danas mnoge drvarske porodice popunjavaju kućni budžet i lakše žive. Drvarčani kažu da im je cilj da od drenje naprave svoju robnu marku.

Ali ne samo od toga: u toku su pripreme za brendiranje Drvara kao drenjinarske regije; predstoji ne baš jednostavan i lak posao oko nacionalne i međunarodne zaštite putem oznaka geografskog porijekla. Ako uspiju, Drvar bi se ubuduće mogao zvati i Drenjingrad.

Rakija s kotla

„Dani drvarske drenjine” održavaju se obično prvog vikenda u oktobru, najčešće u Spomen-kompleksu „25. maj”, u sklopu kojeg je Titova pećina. Obično se tokom manifestacije upali jedan kotao da posjetioci mogu vidjeti kako se peče drenja i da probaju svježu rakiju – s kotla, piše Magazin Politika.

Iako je još prije tri godine zakoračila u novi vijek života, baki Danici Trivić (103) iz Banjaluke godine kao da su samo broj jer i dalje sama rado kuva, pravi kolače, održava kuću, čita knjige i pije samo jednu tabletu. Kako kaže – za srce, “da ne da tlaku”.

Njen vedri duh i osmijeh s kojim nas je dočekala u toplini svog doma daju joj snagu za svaki novi dan, a kako kaže, najvažnije joj je da su joj svi oko nje zdravi.

Sama kuva i održava kuću

“Najvažnije je što su mi djeca i familija dobro i zdravo. To mi je najveće zadovoljstvo. To me i drži. Do sada još mogu da sve održavam, skuvam… Djeca uvijek donesu, pitaju treba li šta. Meni je žao i njih. Koliko god mogu i ja uradim da njima malo smanjim. Pored njihovih obaveza, oni uvijek nađu obaveza za mene”, priča nam baka Danica.

I u 103. godini života baka je vrijedna pa su joj dani ispunjeni poslom i obavezama u kući i oko nje. Iako ističe da ljudi trebaju raditi, baka savjetuje da ne valja pretjerivati ni u čemu, pa ni u poslu.
“Mora i organizam da se odmori”, kaže ona za “Nezavisne novine“.

Pije samo tabletu za srce

Njen organizam je i dalje jak i zdrav, a baka Danica ne krije da skoro i ne zna šta je tableta.

“Pijem jedino jednu tabletu za srce, malo da ne da tlaku. Dosad je bilo dobro. Zdravlje služi, jedino štap moram imati kad idem vani, a po kući mogu nekako, skuvam, održavam koliko mogu”, priča ona i dodaje da je donedavno imala i baštu, ali joj godine to više ne dozvoljavaju.

Sjećanje na prošla vremena

Rado se prisjeća baka Danica i prošlih vremena, iako je, kako kaže, život prije bio teži.

“Nije bilo lako, sve je bilo teže, ali je čovjek bio zadovoljniji. Radio si, nisi mislio na ono što nije dobro. Ljudi su se obilazili i bili zadovoljniji”, ističe ona.

Poredeći nekadašnje vrijeme i danas, Danica ističe da se sve promijenilo.

“Uh, puno! Puno se promijenilo. Koliko god savremena tehnika pomaže – možda više i odmaže. U ovaj telefon gledaju svi. Ide u školu i hoće sve da je gotovo, da ne misli mozgom”, komentariše današnje generacije baka Danica.
Iako je u školu išla još u prvoj polovini prošlog vijeka, ona se sjeća da je školu voljela.

“Starija sestra mi je krenula, rekoh – idem i ja. I odu (roditelji) kod učitelja i pitaju i kaže: ‘Dobro, neka ide uz nju pa će se nekako naučiti’. I tako je i bilo. Imala sam volju. Onda pitam sestru da mi pokaže, ona neće. Meni bude krivo”, prisjeća se Danica.

Nisu je primili u školu jer je sa sela

Htjela je baka Danica nastaviti sa školovanjem i dalje, pa je nakon osnovne otišla u Gradišku na prijemni ispit, međutim nije bila primljena.

“Htjela sam ići dalje u školu, ali tada, kažu, nisu primali djecu sa sela. Tata mi je imao trgovinu i onda sam s njim radila. Išla sam u Gradišku na prijemni ispit sa dvije drugarice. Mi smo polagale ispit, šta god su nas pitali – znale smo sve. Međutim, zadaju nam zadatak da izradimo što nismo ni u osnovnoj učili. I mi tri dana bili i izađoše da kažu kako smo prošli… Kažu: ‘Niste zadovoljile, niste prošli’. Mi tužne, plačemo. Dođe naša učiteljica i reče: ‘

Nemojte se sekirati. Meni su otvoreno rekli da ne možemo mi primiti djecu sa sela, šta će naša gradska?'”, kaže ona.

Svaki dan pije kafu s komšinicom

Zajedno sa bakom bili su i njeni sinovi Ranko, Tvrtko i Rade, dok okupljanju nije mogla prisustvovati sestra Nada.

Sin Rade iskazao je zahvalnost Gradskom udruženju penzionera Banjaluka što su posjetili njihovu majku.

“Mi dođemo, obiđemo. Meni je žao što nema sestre. Ima i jedna komšinica, ime joj je Nada. One svako jutro piju kafu zajedno, pa se nekada pobrkaju, jutros su kod jedne, sutra kod druge, pa se one dogovaraju kod koga je red da se sljedeći put pije. Baku svi poštuju u komšiluku. Ko god prođe kad je vidi u dvorištu pita: ‘Kako je, treba li otići u prodavnicu?” i svima smo zahvalni na toj pažnji, komšiluku, prijateljima, poznanicima”, kaže Rade.

Zoran Ćetković iz Gradskog udruženja penzionera Banjaluka istakao je da su došli posjetiti baku Danicu kako bi vidjeli kako provodi dane.

“Tu smo da joj poželimo da dane provede u sreći, zadovoljstvu i zdravlju. U Banjaluci nemamo puno ovakvih slučajeva, a mi sve činimo da obiđemo sve naše penzionere koji imaju više od 100 godina”, rekao je Ćetković.

Pročitajte još na ovu temu:

BiH ima 54 penzionera koji su proslavili svoj stoti rođendan

U Gradišci je održan sastanak članova Udruženja penzionera. Razgovarano je o sprovedenim i budućim aktivnostima u renoviranim prostorijama Udruženja.

Predsjednik Udruženja penzionera Grada Gradiška Miloš Jagodić naglasio je da su nakon dužeg vremena uspjeli da renoviraju prostorije Udruženja što će im mnogo značiti za budući rad i okupljanje.

Penzioneri Gradiške u renoviranim prostorijama Udruženja

„Ovaj prostor nije renoviran trideset i više godina. Uspjeli smo našim sredstvima i uz podršku gradonačelnika Zorana Adžića i Gradske uprave da obnovimo prostorije Udruženja gdje će svi članovi imati mnogo bolje uslove za svoje aktivnosti i druženje“, rekao je Jagodić, a prenosi RTV Gradiška.

Jagodić je naveo da imaju u planu da obiđu članove udruženja povodom novogodišnjih i božićnih praznika, kojima će podijeliti 500 prehrambeno – higijenskih paketa.

“Uvijek dijelimo prehrambene pakete tokom praznika i pomoć u lijekovima za socijalno-ugrožene penzionere. Svakodnevno smo na terenu i nastojimo da sprovedemo različite aktivnosti”, naveo je Jagodić.

U prostorijama Kluba penzionera od 5. decembra jednom sedmično biće organizovana druženja uz muziku. Skupština Udruženja penzionera na kojoj će biti razmatran finansijski i plan rada za narednu godinu biće održana u decembru.

Pročitajte još:

Gradiška – grad sa tri stogodišnjaka: Najstariji proslavio 105. rođendan

Banjski oporavak za 113 penzionera iz Gradiške

U selu Babino kod Zenice živi Mirnes Đulan, čovjek koji je dokazao da se znanje, upornost i snalažljivost mogu pretvoriti u čistu energiju.

Profesionalni zidar s više od dvadeset godina iskustva, mistriju i fangle zamijenio je električnim alatima te se posvetio – struji.

Naime, ovaj samouki inovator možda je i jedini u Bosni i Hercegovini koji je od otpadnih materijala napravio vlastitu elektranu. I to ne bilo kakvu — njegov sistem, koji kombinuje vjetroelektranu i solarne panele, uspješno radi već nekoliko godina i u potpunosti zadovoljava potrebe njegovog domaćinstva. Ljeti njegov račun za struju iznosi nula maraca, navodi video-novinar Srećko Stipović u svojoj reportaži na Youtubeu.

Mirnes skuplja stare limenke, topi ih i od aluminijuma izrađuje dijelove za vjetroturbine. Na buvljacima pronalazi stare elektro-motore, skutere i literaturu o obnovljivim izvorima energije. Od tih dijelova sam izrađuje i usavršava vlastite elektrane.

Nove komponente rijetko kupuje jer, kako kaže, “za to treba novac kojeg nema — ali volje i ideja uvijek ima”.

U njegovoj radionici, koja je i sama veliki potrošač energije, sve funkcioniše besprekorno. Kada je prije nekoliko godina selo ostalo tri dana bez struje, Mirnes je svoju elektranu ustupio komšijama za punjenje UPS uređaja kako bi mogli grijati svoje domove.

Danas izrađuje i pokretne turbine za potoke i riječice, koristi vodovodne cijevi za lopatice, a generatore izrađuje od skutera. Njegovi projekti izazivaju sve veće zanimanje, pa ga komšije često zovu da im pomogne popraviti solarne ili vjetro elektrane.

Mirnes vjeruje da je budućnost BiH u obnovljivim izvorima energije, a što i dokazuje jer proizvodi struju za nula maraka.

“Za deset godina svaka će kuća imati solare na krovu i vjetrenjaču u dvorištu. A netko će to morati popravljati i održavati”, kaže sa smiješkom ovaj samozatajni inovator.

Njegova priča pokazuje da održiva energija ne mora biti skupa, nego — pametna i domaća.

Prevare usmjerene na penzionere česta su pojava u posljednjih petnaestak dana na području Prijedora, Kozarske Dubice, Gradiške i drugih gradova. Udruženju za zaštitu potrošača „DON“ stiže sve više prijava o prevarama, a prevaranti se predstavljaju kao zastupnici Fonda PIO, Fonda zdravstvenog osiguranja RS, Instituta „Dr Miroslav Zotović“, Banje Mlječanica i drugih.

Naivni penzioneri meta lažnih predstavnika

Prevaranti na taj način ulaze u domove penzionera i nude im jastuke po 300 KM ili dušeke po cijeni od 1.470 KM, ubjeđujući ih da im je baš taj proizvod potreban kako bi poboljšali zdravstveno stanje.

Mnogi penzioneri ne uoče prevaru, potpišu ugovor i potom 24 mjeseca na rate od penzije otplaćuju proizvode koji na tržištu koštaju svega 30 do 100 KM.

U posljednja dva dana jedna od putujućih trgovaca, koja se predstavlja kao zastupnik medicinske ustanove, penzionerima čak vadi krv. Kada članovi porodice primijete ugovore i shvate da je riječ o prevari, kontaktiraju udruženje potrošača kako bi saznali kako da riješe problem.

Apel građanima da budu oprezni

„Na žalost, sve su to registrovane firme koje stalno traže nove načine da bi prevarile penzionere. Stoga upućujemo apel našim sugrađanima da ne puštaju u kuće nepoznate ljude, da ne nasjedaju na prevare. Ukoliko se to već desilo, neka odmah zovu naše udruženje da bismo im pomogli oko raskida takvih ugovora“, kazala je Murisa Marić, izvršna direktorica UG „DON“ iz Prijedora, a prenosi Fokus.

Pročitajte više o ovoj temi:

Penzioneri oprez: Nude besplatne preglede, pa dođu kući i naplaćuju

Ovce uglavnom dobiju jedno jagnje, u izuzetnim prilikama dva, tri su već čudo, a četiri još veće.

Tako tvrde veterinari, međutim ova logika ne važi za Mileta Dimića iz Mašića i njegovo stado.

Sve njegove ovce jesenas su ojanjile dvojke. Tako je bilo i prošle godine. Bilo je i trojki. Po tome se Mile pročuo u cijelom Potkozarju. Mnogi ne vjeruju, pa navraćaju, da vide, porazgovaraju i uvjere se u priču koju su čuli, a nisu vjerovali.

Kod ovog domaćina, porijeklom iz Jelašinovaca kod Sanskog Mosta, rijetkost je jedno jagnje.

“Kod mene je sve drugačije. Ovdje sam izbjegao u ratu. Imao sam devet godina kada sam sa porodicom doselio u Viluse pa preselio u Mašiće. Do sada nisam imao naročitih uslova za ovce kao u svome selu i na svome poharanom imanju. Ali, to je već druga priča”, kaže nam Mile, pored kojeg se igraju jaganjci.

Trčkaraju, skakuću, jure za ovcama. Pasu još uvijek zelenu travu, a Mile, zajedno sa malim Novakom, bratovim sinom, žitom prihranjuje ovce i jaganjce. Stalno su mu na oku. Čuva ih od pasa lutalica, kojih se namnožilo mnogo, pa iz obližnje šume traže priliku da preskoče žicu.

O dolasku u ovaj potkozarski kraj i stalnoj želji da se bavi stočarstvom, naročito uzgojem ovaca, Mile priča:

“Godinama smo stanovali u viluškoj ambulanti i mašićkoj lugarnici. Nedavno smo od grada Gradiška dobili kuću na korištenje, i njivicu pored kuće. Dobro nam je, zadovoljni smo. U istom domaćinstvu živimo majka, ja, jedan brat sa porodicom, a drugi se osamostalio. Izgradio je kuću blizu škole u Vilusima. U Jelašinovcima smo imali stoku, ovce, krave, svinje… Sada smo opet u mogućnosti da se bavimo stočarstvom.”

Dimić objašnjava da je to što ovce jagnje dvojke, a kod ostalih Mašićana, Viluščana i Romanovčana po jedno, isključivo u ovnu.

“Nije faktor u meni, nego u ovnu. Od njega sve zavisi. Za dobrog ovna ne žalim dobro platiti. To je najbolja investicija, koja se brzo isplati. Dva sam nabavio, eno ih u drvenoj šupi. Silni su, udaraju rogovima u daske. Kada osjete da su ovce blizu hoće sve da provale i da izađu”, objašnjava Mile Dimić, ponosan na svoje ovce i jaganjce, a na ovnove ponajviše.

“Čak osam ovaca, od ukupno 10, obliznilo se u nekoliko dana. Tako sam u jednoj sedmici uvećao stado za 18 jaganjaca. Svi su na broju, izuzev jedne ovce i dva jagnjeta koje sam prodao. Ko god ih vidi, traži da mu prodam ovcu”, hvali se ovaj bivši Sanjanin, a sada stanovnik Mašića, svojim uspjesima u uzgoju ovaca.

Svi se raspituju za rasu ovaca

Mnogi, posebno prolaznici jer je njegova kuća pored auto-puta Gradiška – Banjaluka, raspituju se koju rasu ovaca uzgaja.

Njegov odgovor je jednostavan:

“Uzgajam svaku vrstu do koje dođem. Svake sorte kod mene ima, i sve su dobre. Jednu ovcu ljetos sam kupio čak u Okanovoj Bukvi i dovezao u vreći od đubra”.

“To mjesto, Okanovu Bukvu, ispod planine Grmeč, u svojim djelima opisao je Branko Ćopić. Pominje se u pjesmi ‘Lekcija iz zemljopisa'”, na trenutak promijenismo temu.

“Ne znam ja ništa o tome. Završio sam samo četiri razreda. Da smo stanovali u školi, možda bih imao i koji razred više”, snađe se Mile.

Utom, za stolom ispod vinove loze, pridruži nam se njegova majka Dragica, ljubazna i vrijedna, predusretljiva domaćica. I ona se uključi u razgovor.

“Stanovali smo u ambulanti pa nisi postao doktor a ni lugar, dok smo živjeli u lugarnici”, šaljivo se Miletu obrati Dragica, podsjećajući nas na izbjeglištvo i teške godine, kada su svu imovinu ostavili u Jelašinovcima, a došli u nepoznat kraj.

“Nego, da nastavimo priču o ovcama i jaganjcima… Za to zaslužujete čistu desetku”, ohrabrismo našeg sagovornika, koji učestalo pogledava na sat da ne okasni na važnu utakmicu u Vilusima.

“Sa ovcama treba znati, držati ih uredno, vakcinisati, hraniti raznovrsnom hranom, puštati na pašu, davati i žito. Za rasplod treba imati rasnog ovna. Bez ovna nema biznisa ni zarade.”

Tako nam objasni Mile kojeg mali Novak ne pušta ni metra. Pažljivo sluša razgovor. I on voli ovce i stričevu zanimaciju za domaće životinje. Zajedno su otišli po šerpu mljevenog kukuruza. Čim su se pojavili, ovce su napustile pašu i potrčale prema njima.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

U Semberiji se proteklog vikenda širio miris svadbarskog kupusa i domaćih delicija.

Održana je tradicionalna gastro-turistička manifestacija „Kupusijada“, koja okuplja ljubitelje dobre hrane, ali i one koji žele da sačuvaju duh tradicije i života na selu.

Pod otvorenim nebom, uz dim desetina kotlića i zvuke tamburice, ljubitelji domaće kuhinje okupili su se na Kupusijadi, manifestaciji koja spaja hranu, običaje i druženje. Miris svadbarskog kupusa širio se nadaleko, a svaka kutljača imala je svoju taktiku i tajni sastojak.

“Tu je svadbarski kupus, od više vrsta mesa: mangulice, jaretine, ovčetine, junetine, malo suvovine i semberski kupus. Tu su i svi domaći proizvodi od celera, paštrnjaka, praziluka, luka crnog, bijelog… Treba da se kuha na tihoj vatri, nekih 3-4 sata“, kaže učesnik Miodrag Blagojević.

Ali ono što ove ljude okuplja nije samo hrana već i želja da se sačuva duh sela i tradicija okupljanja, koja u modernom vremenu polako nestaje.

“Nažalost, ovdje poljoprivredom se bave sve ljudi stariji i srednjih godina. Više mladih nema da rade, na prste se mogu prebrojati i stvarno je strašna situacija što se poljoprivrede tiče”, ističe drugi učesnik Ljubomir Lazić.

Upravo zbog toga, povratak života na selo i jačanje ruralnog razvoja postali su prioriteti lokalne zajednice. Kroz različite programe podrške, Bijeljina pokušava da zadrži mlade na selu i podstakne nove generacije da se bave poljoprivredom.

“Već treću godinu za redom realizujemo projekat sufinansiranja prilikom kupovine seoskog domaćinstva za mlade bračne parove, jer imamo velika migratorna kretanja iz RS i cijele BiH, a takođe i gradskog i seoskog područja”, naglašava Sreten Vučković, šef Odsjeka za privredu i poljoprivredu Grada Bijeljina.

Stoga je, iako takmičarskog karaktera, borba za prestižno prvo mjesto u kulinarskim vještinama, bila u drugom planu. Manifestacija je prevashodno imala za cilj oživljavanje sela, tradicije i druženje.

“Ovo nam je jedino ostalo u ova teška vremena kada svugdje vri i previre, da se okupimo i hvala vama medijima što ovo ispratite pa može da vidi narod u dijaspori, ali i čitavoj našoj državi Bosni i Hercegovini da smo miroljubivi, da se družimo, volimo sav narod i poenta je samo u okupljanju”“, poručio je Svetislav Božić, učesnik.

Kada je i posljednji kotlić skinut s vatre, a dim zamijenio miris kuvanog mesa i začina, ostaje ono što se ne vidi na tanjiru – dobro raspoloženje i osjećaj zajedništva.

(Izvor vijesti: Federalna TV)

Prema ličnoj karti, baka Bosiljka Banović iz Prijedora ima 104 godine, međutim, ako nju pitate, godina je i više – čak 107. Međutim, na njenom licu vijek života se ne vidi, jer kako i sama kaže, ništa je ne boli, lice joj se nije smežuralo, a um izdao, pa sa više od 100 godina ima mudre savjete za mlade.

“Baka je moja doživjela 107 godina, tako su mi stariji rekli jer ja ne pamtim baku, ja sam bila u bešici, mala, kad je baka umrla. Tako su mi vikali, a ja ne znam”, kaže Bosiljka za u razgovoru koji smo vodili u Domu za starija lica “Drinić” u Prijedoru gdje baka provodi svoje staračke dane. U društvu je bio i bakin praunuk Dušan.

Ratne godine i prošla vremena

Doživjela je baka za svoje 104 godine mnogo radosti, a u porodično stablo upisano je njenih troje djece, sedmoro unučadi, 11 praunučadi i troje čukununučadi.

Međutim, pamti baka Bosiljka i lošije dane, dane rata, kada je morala bježati u šumu s roditeljima.

“Kad sam ja za onaj rat bježala po šumama, bila sam još mlada. Ja sam jadna pod jelikama noćila, bili su sa mnom i roditelji i komšiluk. Bježali smo od neprijatelja, gdje ćemo nego u šumu. U šumu pod jelike. Treba naći dobru gustu jeliku koja neće prokišnjavati. Onda kad treba da se jede nešto, nemamo ništa”, prisjeća se baka Bosiljka prošlih vremena.

A kad se treba jesti, tada su baku Bosiljku slali da pronađe hranu, da nabere nešto za jelo.

“Onda ja i moja snajka od strica odemo. Natrpamo punu torbu, pa uza stranu bježi u šumu. Samo da te ne vidi neprijatelj, da ne puca na nas. Tako smo preživjeli to jedno ljeto. Gladni, nemamo se s čim ni pokriti…”, priča ona, dodajući da je inače rodom od Bosanskog Petrovca, tačnije iz mjesta Vedro Polje blizu Oštrelja, a njeni roditelji imali su još petoro djece.

Uprkos svemu, kaže da je prošlo vrijeme za nju bilo dobro.

“Sada za ove mlade to nije dobro jer mladi hoće kako oni hoće, a stari bi kako oni hoće”, kaže baka Bosiljka.

Nije bježala od posla

U mladosti nije bježala ni od posla, a kako kaže, da se od posla umire, ona bi, kako je radila, davno umrla.
“Voljela sam se družiti. Voljela sam društvo, naročito žensko. Voljela sam raditi puno. Kopati, kupiti, voziti, trpati, istrpavati. ‘Ajde, ti si najmlađa, ti si najzdravija, ajde nam ti pomozi’. Hoću ja svakome pomoći. Ja sam puno radila. Ja ne znam što se narod plaši rada.

Da je zbog toga, kako sam ja radila, ja bih umrla davno”, ne krije Bosiljka.

“Mene ni danas ništa ne boli”

Iako je mnogo radila, u starosti je ništa ne boli, mada su godine uzele danak, pa slabije vidi i čuje.

“Mene ništa ne boli. Mene ništa ne boli. Idu svi ljekarima, traže da bolje i duže žive, a ja ne znam šta je bolest. Ja ni danas nisam bolesna. Mene ni danas ništa ne boli”, ističe ona.

Savjet za mlade: Ne pijte, ne pušite

Baku Bosiljku nismo pitali za tajnu dugovječnosti, već za savjet za mlade generacije.

“Prvo bih da zamolim sve mlađe da ne troše alkohol puno i da ne puše puno. To nije dobro. Ja to nisam ništa radila. Niti sam pila, niti sam pušila. Kada neko puši blizu mene, to meni jako smrdi. To nisam voljela nikada, a ne volim ni danas. Poručila bih da budu dobri, da se ostave nevaljalštine, da se ne svađaju između sebe, da budu dobri prijatelji, komšije. Da alkohol nikako ne troše i da ne troše puno duvana. Dobro, nekada ispušiti jednu cigaretu na dan, ali mladi puše dvije kutije i moraju biti bolesni”, kaže baka Bosiljka.

Lice bez mnogo bora

Iako je mladost davno iza nje, baka nam je ispričala zanimljivu priču iz njenih mladalačkih dana.

“Ja znam, dođe mojoj majci žena, ja nju gledam, starija žena 60-70 godina, koža se smežurala i ja kažem: ‘Bože moj, hoće li tako biti svako?’ A ja 104 godine, nisam se smežurala. Imam malo bora, ali za moje godine nije to ništa”, ističe baka Bosiljka u čime je još jednom potvrdila da su godine samo broj.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Uprkos lošim vremenskim prilikama, 17. Dani glamočkog krompira okupili su više od 1.000 posjetilaca i rekordan broj izlagača – njih 70. Generalni pokrovitelj i organizator manifestacije je opština Glamoč.

Pobjednik takmičenja je Luka Ubović iz Glamoča čiji je krompir težio 2.193 grama.

Drugo mjesto osvojio je Ahmet Kovačević sa krompirom od 1.982 grama, dok je treće mjesto pripalo Јasminu Vidimliću čiji je krompir imao 1.942 grama.

Nagrade od 300 za prvo, 200 za drugo i 100 KM za treće mjesto obezbijedila je Opština Glamoč.

Posjetiocima je priređen i kulturno-umjetnički program u kojem je učestvovao KUD “Budućnost” iz Glamoča.