Kategorija: Zabava

Dana 28. decembra 1960. godine tada 19-godišnja mlada i 20-godišnji mladoženja rekli su sudbonosno „da“ u crkvi u Slatini u Bosni i Hercegovini.

Samo par godina kasnije, tačnije 1965. u Slatini je sagrađena mala kuća i ništa više nije stajalo na putu osnivanju porodice.

Bio je to početak jedne velike ljubavi Marte i Blaža Paurevića. Ta ljubav opstala je i do današnjih dana. Iako rođeni u BiH, svoj mir i bolji život našli su u Njemačkoj. Tu su dobili i unuke pa i praunuke, prenosi Sindelfingen Zeitung.

Godine 1968. Blaž se preselio u Njemačku i našao posao u čuvenom “Mercedesu”.  Već iduće godine, 1969. doveo je svoju suprugu Martu i tada svoje ćerke Anicu i Maricu. Najprije su se nastanili u njemački Gehingen, a nakon rođenja ćerke Monike, porodica se početkom 1970-ih preselila u veći stan u Zindelfingenu. Od tada su ostali vjerni ovom gradu.

Danas Marta ima 84, a Blaž Paurević 85 godina. Današnji dan je poseban za Martu i Blaža Paurević jer proslavljaju svoju gvozdenu svadbu ili čelični pir, kako se još naziva. Kako su i sami rekli, proslava će biti u krugu porodice, zajedno sa unucima i praunucima.

Možda vas zanima i ovo:

U braku su 69 godina: Simpatični penzioneri otkrili recept za uspjeh

Najstariji mladoženja u Banjaluci imao 80 godina

Gradonačelnik Gradiške, Zoran Adžić, upriličio je  tradicionalni praznični prijem u Gradskoj upravi, posvećen penzionerima – bivšim radnicima lokalne administracije.

Prema priječima Adžića, i ove godine je organizovan prijem u znak zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su, kako je istaknuto, „radili i gradili našu Gradišku i Republiku Srpsku“.

Penzionere su dočekali gradonačelnik Adžić i predsjednica Skupštine grada, Renata Obradović Popović. Svim prisutnima su uručeni prigodni pokloni, a druženje je upotpunjeno zajedničkim ručkom.

Gradonačelnik Zoran Adžić je izrazio veliko zadovoljstvo zbog prilike da se susretne sa bivšim kolegama.

“Zadovoljstvo je što imamo priliku da se susretnem sa penzionerima Gradske uprave. Te ljude građani pamte kao osobe koje su donosile važne odluke za grad”, naglasio je Adžić, a prenosi Glas Srpske.

Adžić je penzionerima poželio dug život i uživanje u zasluženim danima odmora, a mladim generacijama uputio je jasnu poruku:

“Mlađi treba da slijede putokaz starijih kolega, da crpe njihovo znanje i iskustvo, i da poštuju sve ono što su napravili za lokalnu zajednicu” zaključio je Adžić.

Možda vas interesuje i ovo:

Gradska uprava Dervente okupila bivše radnike, a danas penzionere

Druženjem i poklonima Gradska uprava i pred kraj ove godine okupila je nekadašnje radnike, danas penzionere. Na taj način ukazala im  je čast i odala priznanje za njihov doprinos tokom njihovog radnog vijeka.

Prijemu u Centru za kulturu, gdje su iz dočekali zamjenik gradonačelnika Slaven Gojković sa načelnicima i predsjednik Skupštine grada Siniša Jeftić, odazvalo se njih 33.

“Druženje sa našim penzionerima postalo je tradicija. Riječ je o ljudima koji su radeći odgovorne poslove donosili važne odluke za grad i stanovništvo. Obradovali smo ih poklonima, a vjerujem da ćemo još dugo godina imati priliku da se okupljamo”, rekao je Gojković, a prenosi Derventski list.

U penzionerskim danima više od 15 godina uživa Milica Pelesić, nekadašnji portparol tadašnjeg načelnika opštine.
“Ovaj prijem je lijepa prilila za penzionere da se sretnu”, rekla je Pelesićeva.

Susretu sa bivšim kolegama obradovao i Goran Petković.

“Penziju sam dočekao na referatu stručni saradnik matičara i pripadam onoj grupi penzionera koji su u penziju otišli sa 40 godina radnog staža. U službi sam radio više referata. Nabavni referent na početku zaposlenja, a radio sam na ovjeri rukopisa, potpisa i prepisa. Onda sam bio na referatu matičara. Zaista jedan lijep radni vijek ispunjen mnoštvom uspomena”, rekao je Petković.

Žive od ovaca. Porodica Marjanović iz Đelilovca kod Travnika poznati su ovčari i stočari. Nadaleko su poznati po kvalitetnom ovčijem siru.

Glava porodice, Anto, ovce je počeo čuvati sa 14 godina i više se od njih nije odvajao.

Jednostavno, kaže, on druge poslove i ne zna raditi. U ovčarstvu je pravi doktor kada je riječ o čuvanju i brizi za svoje stado.

Zanimljivo. Njegova dva sina otišla su put Njemačke, međutim ubrzo su se vratili i nstavili porodičnu tradiciju.

Možda vas zanima i ovo:

Fenomen u Mašićima kod Gradiške: Ovce ojanjile samo dvojke i trojke (FOTO)

Nakon povratka, otvorili su porodično poljoprivredno gazdinstvo i rade punom parom.

Cijena sira i jagnjadi stalno raste pa Antini sinovi nemaju problema sa prodajom sira i mesa.

Istina, ova godina bila je sušnija od ostalih pa je manje sira za 30 posto, ali kako kaže Anto kada su ovce dobre i zdrave sve će doći na svoje.

Zahvaljujući ovcama, Marjanovići su stekli sve. Od traktora, automobila, kuća i sve su to donijele ovce, odnosno sir i meso, piše novinar Srećko Stipović, na svom YouTube kanalu.

Sitni, crveni kiseli plod postao je zaštitni znak, a odnedavno i jedan od zvaničnih simbola ovog mjesta, a rakija „drenja” nadaleko se pročula.

Drvar je jedan od tri grada koja su nastala nakon Berlinskog kongresa 1878. godine.

Nakon što je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, Austrijanci su ustanovili u ovom području ogromne površine pod šumom, kao najvažnijom sirovinom koja ih je interesovala.

U kotlini, u kojoj je bilo dovoljno vode i uglja za potrebe industrije i stanovništva, odlučili su da podignu naselje.

Novi grad, koji su nazvali Drvar, ubrzo je postao centar za eksploataciju drvnog bogatstva ovog dijela Bosanske Krajine.

Austrijanci su podigli pilanu i izgradili mrežu željezničkih pruga kojima su dovozili posječena stabla na preradu i odatle drvenu građu odvozili na evropsko tržište.

Kasnije su izgrađeni fabrika celuloze i pogon za održavanje i opravku lokomotiva i vagona.

Zajedno s industrijom rastao je i grad, koji je tokom dvadesetog vijeka bio među industrijski najrazvijenijim u Bosni i Hercegovini.

Bijaše nekad gigant „Šipad”

Grad je dobio naziv po obližnjem selu Drvar i rječici Drvari, koja se u centru naselja uliva u rijeku Unac. Ovi nazivi sugerišu koliko je drvo bilo važno i prije austrougarske uprave.

Tako je bilo i u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Čuveni „Šipad”, gigant koji je svojevremeno obuhvatao gotovo cjelokupnu drvnu industriju BiH, nastao je od istoimenog šumsko-industrijskog preduzeća Drvar – Dobrljin.

Ovdje se, zahvaljujući bogatim, nepreglednim šumama, sječi i preradi drveta, dugo godina živjelo više nego dobro.

Samo je u „Šip Grmeč”, kako se poslije rata nazivao pogon „Šipada” u Drvaru, bilo oko 2.600 stalno zaposlenih, plus sezonski radnici koji su tokom ljetnjih mjeseci bili angažovani na eksploataciji šume.

Postojali su ovdje i Fabrika celuloze i papira, Jugoturbina, pogon Unisa, Ćilimara…

Grad nekad živio i od turizma

Pored toga, Drvar je u velikoj mjeri živio i od turizma. Titovu pećinu, muzej „25. maj” i spomen-područje u centru grada godišnje je posjećivalo u prosjeku 200.000 posjetilaca.

Martin Brod, s jedinstvenim slapovima na Uni i manastirom Rmanj, bio je ništa manje atraktivna turistička destinacija.

Možda vas zanima i ovo:

Titovo najluskuznije ljetovalište bilo sablasni grad duhova (VIDEO)

U gradu je bilo čak pet srednjih škola, živjelo je ovdje oko 19 hiljada stanovnika, nezaposlenost je bila ispod pet procenata.

Tokom minulog rata i prvih poratnih godina, kompletna drvarska industrija potpuno je uništena.

Zahvaljujući nekolicini novih, malih, privatnih pilana i danas manji broj porodica u ovoj opštini živi od eksploatacije šume, a gotovo cjelokupno stanovništvo preživljava zahvaljujući jeftinom energentu – drvetu.

Samo, to nije dovoljno ni za stanovništvo, ni za finansiranje najosnovnijih socijalnih i društvenih aktivnosti opštine.

Dejton podijelio grad

Nakon Dejtonskog sporazuma, gradovi Drvar, Bosansko Grahovo i Glamoč, s apsolutnom srpskom većinom, ušli su u sastav novoformirane muslimansko-hrvatske federacije, a opština Drvar podijeljena je između dva konstitutivna elementa sadašnje BiH, Federacije i Republike Srpske, i čak tri kantona.

Grad i većina sela pripali su Livanjskom kantonu, a Martin Brod Unsko-sanskom kantonu, dok je jedan manji dio, gdje je formirana nova opština Istočni Drvar, ušao u sastav Republike Srpske.

Tokom rata u Bosni, kao jednonacionalna sredina i istovremeno dosta udaljen od ratnih žarišta, Drvar je ostao po strani ratnih sukoba.

Početkom avgusta 1995. godine, tokom operacije Oluja, hrvatske oružane snage počele su da granatiraju Drvar, nakon čega je gotovo cjelokupno stanovništvo deportovano i izbjeglo u srpske gradove.

Nakon 43 dana granatiranja, hrvatska vojska ušla je u razoreni i napušteni grad, koji su ubrzo naselili izbjeglicama iz centralne Bosne.

Veliki broj Drvarčana bio je među prvim koji su se u poratnoj Bosni vratili u zavičaj i povratili svoje kuće i stanove; međutim, ni jedni ni drugi nisu imali od čega da žive.

Hrvatski tajkuni su, u međuvremenu, prisvojili sve što je preostalo nakon razaranja, a imalo je bilo kakvu vrijednost. Nakon nekoliko godina besomučne sječe i eksploatacije šume, prestao je da radi i posljednji predratni pogon – pilana.

Vratila se samo trećina izbjegli

Nakon povratka iz izbjeglištva vratilo se nešto više od trećine izbjeglih, koji su odlučili da se vrate korijenima, onome od čega su njihovi preci vijekovima živjeli – zemlji i zemljoradnji.

S posebnom pažnjom i ljubavlju odnosili su se prema drenjini – sitnom, crvenom, pomalo nakiselom plodu žbunastog drveta drena.

Drvarčani su obnovili stare i počeli da podižu nove zasade. Grupa najupornijih osnovala je udruženje „Drvarska drenjina”, a prije 18 godina organizovali su prvu privredno-turističku manifestaciju „Dani drvarske drenjine”.

U gotovo svim okolnim selima počeli su nicati novi zasadi, moglo bi se reći i plantaže. I pored toga što je biljka veoma osjetljiva na vremenske uslove, proizvodnja drenjine iz godine u godinu raste, kao i količina proizvedene rakije i drugih proizvoda.

Zoran Pećanac, predsjednik ovog udruženja, kaže da se u srednje rodnoj godini ubere oko 30 vagona, odnosno 300 tona drenjina, a u najboljim godinama i do 50 vagona.

Od drenjina se tradicionalno spravljaju ukusni džemovi, slatko i sokovi. Posljednjih godina drenjina se počela sušiti, od nje se prave likeri i slatko.

Robna marka iz bakarnih kotlova

Ali, u drvarskom kraju od drenjine se najviše pravi rakija – „drenja”. I to, ne obična. Ko je bar jednom probao ovu, kako je mještani nazivaju, „kraljicu zdrave kapljice”, zapamtio je zauvijek njen ukus, bogati miris, jačinu…

Prave je na tradicionalan način, u bakarnim kotlovima, na hrastovom i bukovom drvetu. Porodice Puzić, Grujić, Pećanac, Jovandić, Jović, Rodić, Trninić, Šobić, Kecman… proslavile su drvarsku drenju, koja je našla kupce širom svijeta. Bez reklame, bez prodaje u trgovinskim lancima…

Od drenjine danas mnoge drvarske porodice popunjavaju kućni budžet i lakše žive. Drvarčani kažu da im je cilj da od drenje naprave svoju robnu marku.

Ali ne samo od toga: u toku su pripreme za brendiranje Drvara kao drenjinarske regije; predstoji ne baš jednostavan i lak posao oko nacionalne i međunarodne zaštite putem oznaka geografskog porijekla. Ako uspiju, Drvar bi se ubuduće mogao zvati i Drenjingrad.

Rakija s kotla

„Dani drvarske drenjine” održavaju se obično prvog vikenda u oktobru, najčešće u Spomen-kompleksu „25. maj”, u sklopu kojeg je Titova pećina. Obično se tokom manifestacije upali jedan kotao da posjetioci mogu vidjeti kako se peče drenja i da probaju svježu rakiju – s kotla, piše Magazin Politika.

Iako je još prije tri godine zakoračila u novi vijek života, baki Danici Trivić (103) iz Banjaluke godine kao da su samo broj jer i dalje sama rado kuva, pravi kolače, održava kuću, čita knjige i pije samo jednu tabletu. Kako kaže – za srce, “da ne da tlaku”.

Njen vedri duh i osmijeh s kojim nas je dočekala u toplini svog doma daju joj snagu za svaki novi dan, a kako kaže, najvažnije joj je da su joj svi oko nje zdravi.

Sama kuva i održava kuću

“Najvažnije je što su mi djeca i familija dobro i zdravo. To mi je najveće zadovoljstvo. To me i drži. Do sada još mogu da sve održavam, skuvam… Djeca uvijek donesu, pitaju treba li šta. Meni je žao i njih. Koliko god mogu i ja uradim da njima malo smanjim. Pored njihovih obaveza, oni uvijek nađu obaveza za mene”, priča nam baka Danica.

I u 103. godini života baka je vrijedna pa su joj dani ispunjeni poslom i obavezama u kući i oko nje. Iako ističe da ljudi trebaju raditi, baka savjetuje da ne valja pretjerivati ni u čemu, pa ni u poslu.
“Mora i organizam da se odmori”, kaže ona za “Nezavisne novine“.

Pije samo tabletu za srce

Njen organizam je i dalje jak i zdrav, a baka Danica ne krije da skoro i ne zna šta je tableta.

“Pijem jedino jednu tabletu za srce, malo da ne da tlaku. Dosad je bilo dobro. Zdravlje služi, jedino štap moram imati kad idem vani, a po kući mogu nekako, skuvam, održavam koliko mogu”, priča ona i dodaje da je donedavno imala i baštu, ali joj godine to više ne dozvoljavaju.

Sjećanje na prošla vremena

Rado se prisjeća baka Danica i prošlih vremena, iako je, kako kaže, život prije bio teži.

“Nije bilo lako, sve je bilo teže, ali je čovjek bio zadovoljniji. Radio si, nisi mislio na ono što nije dobro. Ljudi su se obilazili i bili zadovoljniji”, ističe ona.

Poredeći nekadašnje vrijeme i danas, Danica ističe da se sve promijenilo.

“Uh, puno! Puno se promijenilo. Koliko god savremena tehnika pomaže – možda više i odmaže. U ovaj telefon gledaju svi. Ide u školu i hoće sve da je gotovo, da ne misli mozgom”, komentariše današnje generacije baka Danica.
Iako je u školu išla još u prvoj polovini prošlog vijeka, ona se sjeća da je školu voljela.

“Starija sestra mi je krenula, rekoh – idem i ja. I odu (roditelji) kod učitelja i pitaju i kaže: ‘Dobro, neka ide uz nju pa će se nekako naučiti’. I tako je i bilo. Imala sam volju. Onda pitam sestru da mi pokaže, ona neće. Meni bude krivo”, prisjeća se Danica.

Nisu je primili u školu jer je sa sela

Htjela je baka Danica nastaviti sa školovanjem i dalje, pa je nakon osnovne otišla u Gradišku na prijemni ispit, međutim nije bila primljena.

“Htjela sam ići dalje u školu, ali tada, kažu, nisu primali djecu sa sela. Tata mi je imao trgovinu i onda sam s njim radila. Išla sam u Gradišku na prijemni ispit sa dvije drugarice. Mi smo polagale ispit, šta god su nas pitali – znale smo sve. Međutim, zadaju nam zadatak da izradimo što nismo ni u osnovnoj učili. I mi tri dana bili i izađoše da kažu kako smo prošli… Kažu: ‘Niste zadovoljile, niste prošli’. Mi tužne, plačemo. Dođe naša učiteljica i reče: ‘

Nemojte se sekirati. Meni su otvoreno rekli da ne možemo mi primiti djecu sa sela, šta će naša gradska?'”, kaže ona.

Svaki dan pije kafu s komšinicom

Zajedno sa bakom bili su i njeni sinovi Ranko, Tvrtko i Rade, dok okupljanju nije mogla prisustvovati sestra Nada.

Sin Rade iskazao je zahvalnost Gradskom udruženju penzionera Banjaluka što su posjetili njihovu majku.

“Mi dođemo, obiđemo. Meni je žao što nema sestre. Ima i jedna komšinica, ime joj je Nada. One svako jutro piju kafu zajedno, pa se nekada pobrkaju, jutros su kod jedne, sutra kod druge, pa se one dogovaraju kod koga je red da se sljedeći put pije. Baku svi poštuju u komšiluku. Ko god prođe kad je vidi u dvorištu pita: ‘Kako je, treba li otići u prodavnicu?” i svima smo zahvalni na toj pažnji, komšiluku, prijateljima, poznanicima”, kaže Rade.

Zoran Ćetković iz Gradskog udruženja penzionera Banjaluka istakao je da su došli posjetiti baku Danicu kako bi vidjeli kako provodi dane.

“Tu smo da joj poželimo da dane provede u sreći, zadovoljstvu i zdravlju. U Banjaluci nemamo puno ovakvih slučajeva, a mi sve činimo da obiđemo sve naše penzionere koji imaju više od 100 godina”, rekao je Ćetković.

Pročitajte još na ovu temu:

BiH ima 54 penzionera koji su proslavili svoj stoti rođendan

U Gradišci je održan sastanak članova Udruženja penzionera. Razgovarano je o sprovedenim i budućim aktivnostima u renoviranim prostorijama Udruženja.

Predsjednik Udruženja penzionera Grada Gradiška Miloš Jagodić naglasio je da su nakon dužeg vremena uspjeli da renoviraju prostorije Udruženja što će im mnogo značiti za budući rad i okupljanje.

Penzioneri Gradiške u renoviranim prostorijama Udruženja

„Ovaj prostor nije renoviran trideset i više godina. Uspjeli smo našim sredstvima i uz podršku gradonačelnika Zorana Adžića i Gradske uprave da obnovimo prostorije Udruženja gdje će svi članovi imati mnogo bolje uslove za svoje aktivnosti i druženje“, rekao je Jagodić, a prenosi RTV Gradiška.

Jagodić je naveo da imaju u planu da obiđu članove udruženja povodom novogodišnjih i božićnih praznika, kojima će podijeliti 500 prehrambeno – higijenskih paketa.

“Uvijek dijelimo prehrambene pakete tokom praznika i pomoć u lijekovima za socijalno-ugrožene penzionere. Svakodnevno smo na terenu i nastojimo da sprovedemo različite aktivnosti”, naveo je Jagodić.

U prostorijama Kluba penzionera od 5. decembra jednom sedmično biće organizovana druženja uz muziku. Skupština Udruženja penzionera na kojoj će biti razmatran finansijski i plan rada za narednu godinu biće održana u decembru.

Pročitajte još:

Gradiška – grad sa tri stogodišnjaka: Najstariji proslavio 105. rođendan

Banjski oporavak za 113 penzionera iz Gradiške

U selu Babino kod Zenice živi Mirnes Đulan, čovjek koji je dokazao da se znanje, upornost i snalažljivost mogu pretvoriti u čistu energiju.

Profesionalni zidar s više od dvadeset godina iskustva, mistriju i fangle zamijenio je električnim alatima te se posvetio – struji.

Naime, ovaj samouki inovator možda je i jedini u Bosni i Hercegovini koji je od otpadnih materijala napravio vlastitu elektranu. I to ne bilo kakvu — njegov sistem, koji kombinuje vjetroelektranu i solarne panele, uspješno radi već nekoliko godina i u potpunosti zadovoljava potrebe njegovog domaćinstva. Ljeti njegov račun za struju iznosi nula maraca, navodi video-novinar Srećko Stipović u svojoj reportaži na Youtubeu.

Mirnes skuplja stare limenke, topi ih i od aluminijuma izrađuje dijelove za vjetroturbine. Na buvljacima pronalazi stare elektro-motore, skutere i literaturu o obnovljivim izvorima energije. Od tih dijelova sam izrađuje i usavršava vlastite elektrane.

Nove komponente rijetko kupuje jer, kako kaže, “za to treba novac kojeg nema — ali volje i ideja uvijek ima”.

U njegovoj radionici, koja je i sama veliki potrošač energije, sve funkcioniše besprekorno. Kada je prije nekoliko godina selo ostalo tri dana bez struje, Mirnes je svoju elektranu ustupio komšijama za punjenje UPS uređaja kako bi mogli grijati svoje domove.

Danas izrađuje i pokretne turbine za potoke i riječice, koristi vodovodne cijevi za lopatice, a generatore izrađuje od skutera. Njegovi projekti izazivaju sve veće zanimanje, pa ga komšije često zovu da im pomogne popraviti solarne ili vjetro elektrane.

Mirnes vjeruje da je budućnost BiH u obnovljivim izvorima energije, a što i dokazuje jer proizvodi struju za nula maraka.

“Za deset godina svaka će kuća imati solare na krovu i vjetrenjaču u dvorištu. A netko će to morati popravljati i održavati”, kaže sa smiješkom ovaj samozatajni inovator.

Njegova priča pokazuje da održiva energija ne mora biti skupa, nego — pametna i domaća.

Prevare usmjerene na penzionere česta su pojava u posljednjih petnaestak dana na području Prijedora, Kozarske Dubice, Gradiške i drugih gradova. Udruženju za zaštitu potrošača „DON“ stiže sve više prijava o prevarama, a prevaranti se predstavljaju kao zastupnici Fonda PIO, Fonda zdravstvenog osiguranja RS, Instituta „Dr Miroslav Zotović“, Banje Mlječanica i drugih.

Naivni penzioneri meta lažnih predstavnika

Prevaranti na taj način ulaze u domove penzionera i nude im jastuke po 300 KM ili dušeke po cijeni od 1.470 KM, ubjeđujući ih da im je baš taj proizvod potreban kako bi poboljšali zdravstveno stanje.

Mnogi penzioneri ne uoče prevaru, potpišu ugovor i potom 24 mjeseca na rate od penzije otplaćuju proizvode koji na tržištu koštaju svega 30 do 100 KM.

U posljednja dva dana jedna od putujućih trgovaca, koja se predstavlja kao zastupnik medicinske ustanove, penzionerima čak vadi krv. Kada članovi porodice primijete ugovore i shvate da je riječ o prevari, kontaktiraju udruženje potrošača kako bi saznali kako da riješe problem.

Apel građanima da budu oprezni

„Na žalost, sve su to registrovane firme koje stalno traže nove načine da bi prevarile penzionere. Stoga upućujemo apel našim sugrađanima da ne puštaju u kuće nepoznate ljude, da ne nasjedaju na prevare. Ukoliko se to već desilo, neka odmah zovu naše udruženje da bismo im pomogli oko raskida takvih ugovora“, kazala je Murisa Marić, izvršna direktorica UG „DON“ iz Prijedora, a prenosi Fokus.

Pročitajte više o ovoj temi:

Penzioneri oprez: Nude besplatne preglede, pa dođu kući i naplaćuju