Kategorija: Zabava

Jovo Jerković je slijepi muzičar iz Gradiške, svira 24 instrumenta, piše pjesme i komponuje, te redovno zabavlja penzionere, starije osobe i osobe sa invaliditetom.

Jednom sedmično svira u Domu penzionera i Domu za stare osobe “Rezidencija Bakić” u Gradišci. Jovini nastupi među ovom populacijom, pročuli su se u gradu na Savi i okolini. Zato dobija pohvale i čestitke sa svih strana.

“Ukoliko moja harmonika i moja pjesma, nekoga mogu oraspoložiti, vratiti mu vjeru u život, njegov dan učiniti lijepim i srećnim, to je za mene najveća pohvala i najbolji honorar.

Osobe, sa takozvane društvene margine, naročito sa hendikepom, ja najbolje razumijem”, kazao nam je Jerković.

Krv dao 53 puta

On je učesnik mnogih humanitarnih akcija. Krv je dao 53 puta, pomogao sugrađanima u različitim životnim nevoljama.

Aktivan je član Udruženja slijepih osoba Republike Srpske. Muzika mu je, kaže mnogo pomogla, očuvala njegovo mentalno zdravlje. Jovo najčešće svira i pjeva balade.

Zna oko 3.000 pjesama. Svirao je velikanima muzike, od kojih posebno izdvaja Zvonka Bogdana.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Mogućnosti seoskog turizma i prednosti života na selu prije dvije i po decenije kada se o tome sasvim malo govorilo, a skromno radilo, prepoznali su Banjalučani Biljana i Đurađ Radukić. Oni su asfalt u Rosuljama, naselju u najvećem gradu Republike Srpske gdje godinama stanuju, zamijenili makadamom u selu Gornji Jelovac.

U podnožju Kozare, šest kilometara od Knežice, a pored opjevane rječice Mlječanice, 1999. godine kupili su nedovršenu kuću.

Bila je to Đurđeva ideja, zaljubljenika u ribolov i prirodu, ispričala nam je Biljana, domaćica danas uzornog seoskog domaćinstva koje se veoma uspješno bavi ugostiteljstvom i turizmom. Ovdje rade i njihov sin Stefan, kćerka Monika i snaha Stana.

Svako od njih ima svoj zadatak i obavezu. Oni vole ovo selo u koje nikad prije nisu dolazili, niti ovdje imaju rodbinu, već samo prijatelje. Stekli su ih radom, ugledom i autoritetom, a prijateljstvo i povjerenje, kaže Đurađ, za njegovu porodicu je najveća vrijednost. Biljana je domaćica, ona brine o svemu, zajedno sa snahom i kćerkom dočekuje, uslužuje, ispraća goste, radi u kuhinji. Đurađ je penzioner i ribolovac, majstor za pripremu pastrmke.

Zajedno s njim pečenje ribe na roštilju usavršio je i sin Stefan, po zanimanju informatičar. U kuhinji najviše posla ima Monika Radukić, Stefanova sestra, a Biljanina i Đurđeva kćerka, po struci veb-dizajner.

Snaha Stana, Stefanova supruga, porijeklom iz Gornjih Podgradaca, je profesor hemije. Ljubazna i vrijedna, strpljiva i omiljena gostima, ona radi konobarske poslove.

O Radukićima, njihovoj pastrmki koju uzgajaju u ribnjaku pored kuće, pročulo se nadaleko. Zato dolaze gosti iz mnogih gradova: Kozarske Dubice, Gradiške, Prijedora, Novog Grada, susjedne Hrvatske, inostranstva…

Riba specijalitet kuće

Stolovi u hladovini, ispod starih stabala graba, pored rječice Mlječanice, uglavnom su popunjeni. Dobar glas daleko se čuje, kažu posjetioci. Njima ne smeta makadamski put, udaljenost od ceste Prijedor – Kozarska Dubica, pusto selo, urušene kuće.

“Nama je Banjaluka baza, tu živimo, ali ovdje uživamo. Lijepo je nama, ništa nam nije teško, a vjerujem da se ugodno osjećaju i naši gosti. Da nije tako sasvim sigurno ne bi dolazili”, priča Stefan dok peče ribu, kao specijalitet kuće, za tek pristiglu grupu.

Njegova majka Biljana kaže da je sezona pri kraju i da će već početkom septembra zatvoriti kapiju i svi se vratiti drugim obavezama u Banjaluci… Tako do proljeća, dok ovdje priroda ponovo ne oživi, a dani postanu topli.

“Boravimo ovdje dva i po do tri mjeseca, zavisno od sezone. Ove godine imali smo problema zbog poplave koja nam je odnijela most, poremetila dvorište i načinila štetu. Imali smo mnogo posla da sve saniramo, ali smo uspjeli.”

Početak bio težak

Početak je bio veoma težak… Sve je bilo zapušteno i napušteno, svuda divljina. Biljana i Đurađ bili su odlučni u svojoj ideji. Kuća koju su kupili nije bila uslovna za stanovanje, ni za boravak, a okoliš neuređen i zapušten. Njihov sin Stefan i kćerka Monika bili su tada sasvim mali i nisu razumjeli odluku roditelja, osim što im se dopala rječica Mlječanica.

U početku dok su roditelji svakodnevno radili, dovršavali kuću, gradili put, most, kopali kanal za vodovod i rupe za električne stubove, sjekli korov, uređivali šumarke, pravili parking i teren za rekreaciju, oni su se igrali na Mlječanici, redajući kamenčiće pored bistrih brzaka.

“Imali smo mnogo posla, radili danima, mjesecima i godinama, koristili svaki slobodan trenutak da ovdje dođemo i da se borimo za svoju ideju. Stizali smo iz Banjaluke rano ujutro, a odlazili kasno, sve dok se vidjelo”, priča nam Biljana, srećna što su uspjeli u svojoj ideji.

Danas su Radukići srećna porodica zato što su vratili život u lijepo, a decenijama zaboravljeno selo, te sebi učinili zadovoljstvo, pronašli sreću i duhovni mir u podnožju Kozare, a blizu slavnog Knešpolja.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Rajko Gligorić, predsjednik Udruženja penzionera Grada Doboj rekao je da je pravo na banjsku rehabilitaciju sa područja ovog grada imalo 212 penzionera te da je u toku realizacija ovog projekta.

“Rok za realizaciju ove aktivnosti je 31. 12. ove godine, a sa 30. junom, prema evidenciji republičkog udruženja banju je iskoristilo nešto malo više od 50 posto penzionera. Sada je malo zastoj u banjama jer i oni rješavaju svoje narudžbe prema klijentima”, rekao je Gligorić dodajući da će svi penzioneri koji su dobili banju u ovoj godini to i iskoristiti.

On je rekao da veliki broj penzionera koji su konkurisali nikada nije bio u banji te da mnogi penzioneri zbog malih primanja to sebi ne mogu priuštiti.

“Mnogi vjerovatno ne bi ni otišli u banju da nisu prošli na konkursu. To je sedam dana banjskog liječenja i to je za njih velika stvar”, rekao je Gligorić.

Govoreći o problemima penzionera Gligorić kaže da su to egzistencijalna pitanja kao što su nabavka artikala, plaćanje režija i kupovina lijekova.

“Mi smo najveći korisnici lijekova. Svaki penzioner u prosjeku potroši u apoteci između 50 i 100 maraka”, rekao je Gligorić dodajući da se treba sagledati mogućnost da se standard penzionerske populacije poveća na viši nivo.

Kada je riječ o aktivnostima Udruženja penzionera Grada Doboj, Gligorić kaže da je to jedno od najaktivnijih udruženja te da već u februaru organizuju kurs o voćarstvu i pčelarstvu, a da od ove godine to podrazumijeva i kurs o proizvodnji voćnih rakija.

“To bude i fino druženje, a nešto se i nauči. Onda idemo 8. mart, zatim organizujemo predavanje o zdravlju, a organizovali smo i obilazak Fruške Gore. Ima dosta aktivnosti, a sve je cilj da se penzioneri druže i da zaborave na svakodnevne probleme”, rekao je Gligorić.

(Izvor vijesti: RTRS)

Završen 24. tradicionalni turnir u šahu za članove Udruženja penzionera Vlasenica.

Prvo mjesto osvojio je Radomir Đurić, drugo Rade Majstorović, a treće Neđo Vidović.

Predsjednik Udruženja Milanko Šargić rekao je da je među sedam takmičara bilo prijateljsko rivalstvo, te da su Đurić i Majstorović izborili pravo učešća na republičkom takmičenju, koje će biti održano u Tesliću polovinom septembra.

Šargić je istakao da su zadovoljni dosadašnjim učešćem na takmičenjima na republičkom nivou, a nadaju se dobrim rezultatima i ubuduće.

On je rekao da su pobjednicima uručene skromne novčane nagrade, i dodao da će u narednom periodu dobiti šahovske ploče i satove.

Šargić je zahvalio lokalnoj zajednici i načelniku Miroslavu Kraljeviću, te drugim donatorima koji podržavaju rad Udruženja.

(Izvor vijesti: Magic.ba)

Na imanju Branka i Ranka Švrake u Jelićima kod Gradiške rastu džinovske bundeve. Njihova težina je impresivna, jer neki plodovi prelaze stotinu kilograma. Pored toga, braća Švraka na svom domaćinstvu uzgajaju i razne vrste povrća, voća i žita.

Sjemenje za ove bundeve dobili su od Gorana Ercega iz Brestovčine. U početku nisu vjerovali da će bundeve toliko napredovati, ali se ispostavilo da je Erceg bio u pravu – sjeme zaista daje džinovske plodove, pod uslovom da biljke imaju dovoljno vlage i da se sade u pođubreno zemljište. Braća su temeljno ispoštovala sve preporuke i rezultati nisu izostali, iako je do berbe ostalo još najmanje mjesec dana. Do tada će bundeve nastaviti da rastu.

Prema riječima Branka i Ranka, bundeve su zahtjevne kulture koje traže toplotu, vlagu, svjetlost i hranljive materije. Najbolje uspijevaju u toplim, ravničarskim područjima. Za džinovske sorte neophodno je tlo bogato organskim materijama, naročito stajskim đubrivom, i redovno zalijevanje – po mogućnosti sistemom “kap po kap”.

Sadnja se vrši u duboke jame ispunjene sagorjelim konjskim gnojivom. Na dno se stavlja čisto gnojivo, a u gornjem dijelu se miješa sa zemljom kako korijen biljke ne bi bio u direktnom kontaktu sa gnojivom. Parcela mora imati dobro propusno tlo, što se postiže podrivanjem u ljetnim mjesecima, prije oranja.

Pored stajnjaka, dodaju se i mineralna đubriva sa produženim djelovanjem i povećanim udjelom kalijuma, koji je važan za otpornost biljaka na niske i visoke temperature, kao i za obilno cvjetanje. Nakon sadnje, neophodno je obilno zalijevanje i malčiranje pokošenom travom ili slamom. Malčiranje smanjuje pojavu korova oko korijena biljke, isparavanje vlage iz tla i štedi na vremenu prašenja i okopavanja tla oko korijena.

(Izvor vijesti: RTV Gradiška)

Sokočanin Miodrag Borovčanin, koji se uz svoj redovni posao već 20 godina intenzivno bavi pčelarstvom i trenutno ima oko 60 društava, tvrdi da nikada nije bila lošija godina za pčelare na pojedinim mikrolokacijama na Romaniji.

Borovčanin je istakao da je u razgovoru sa starijim i pčelarima koji imaju više od 100 pčelinjih društava čuo da ne pamte manji unos u košnice zbog duge suše i visoke temperature vazduha.

On kaže da pčele nemaju dovoljno prinosa, tako da bez intervencije pčelara na ovakvim područjima ne bi mogle preživjeti.

“Uvjerio sam se da je veoma loše stanje za pčele i pčelare na širem području Knežine, kod Sokoca, ali je nešto prinosa meda ovog ljeta bilo na Romaniji i na rubnom dijelu Glasinačkog polja”, rekao je Borovčanin.

On je ukazao da pčelarima na područjima gdje je prinos meda veoma loš jedino preostaje da brinu o prihrani društava, na vrijeme zaštite svoje pčelinjake od napasnika – varoe, sačekaju zimu i ishod na proljeće.

Borovčanin je napomenuo da se na ovim prostorima godinama med vrcao od Petrovdana do Ilindana, mada je bilo i situacija, kao što je 2022. godine, kada su se pčelari mogli hvaliti unosom i uzimati med oko Vidovdana, što se rijetko dešava.

Nova pčelarska godina već počela

Iskusni pčelar podsjetio je da je sa 1. avgustom nastala nova pčelarska 2026. godina, kada matica leže i priprema dugoživuće pčele.

On je naveo da pčelare na području gdje je unos u košnice bio loš zabrinjava stečeno iskustvo da će pčele tokom te godine biti onakve kakve su sada i kakve se pripreme za zimu, što ne obećava mnogo.

“Na pojedinim mikrolokalitetima godina je bila loša i bespašna što znači da nisu imale hrane, s obzirom na to da znamo da jednom prosječnom pčelinjem društvu treba da donese oko kilogram nektara iz prirode da bi se zajednica hranila taj dan”, rekao je Borovčanin.

Prema njegovim riječima, sa prvim danima avgusta završava se pašni period za pčelinja društva, tako da se sada pčelinja zajednica priprema da matica zaleže što više dugoživućih pčela, koje će za šest mjeseci da odnjeguju prvo proljećno leglo.

Pčele energiju troše na rashlađivanje

Zbog dugog sušnog perioda i visoke temperature vazduha kakva je bila u protekla dva mjeseca, navodi Borovčanin, pčele su svoju energiju i hranu trošile na ventilaciju odnosno rashlađivanje zajednice sa leglom, u čijem centru mora biti određena temperatura da ne bi stradalo.

“To pčele rade ventiliranjem krila da bi napravile pravi ambijent, odnosno mikroklimu u košnici neophodnu za odgajanje legla, a slično rade i zimi da bi stvorile povoljnu temperaturu bez obzira na uslove napolju, da bi leglo i zajednica opstali”, rekao je Borovčanin.

On je poručio pčelarima da ne posustaju zbog situacije koja je ovog ljeta zadesila veliki broj pčelinjih društva na području Romanije, već da preduzmu sve potrebne radnje kako bi društva zaživljela i sačuvala se do proljeće.

Borovčani se nada da će tek nastala pčelarska godina biti bolja, a vremenske prilike povoljnije za ova mala bića koja imaju neprocjenjivu ulogu u opstanku flore i cjelokupne prirode, te u očuvanju ljudskog zdravlja i imuniteta.