Nekad su se ovdje svakodnevno okupljale stotine ljudi, a školsko zvono odzvanjalo je cijelim krajem. Danas je Divin jedno od najpustijih mjesta u Hercegovini.
Današnjim generacijama gotovo nestvarno zvuči podatak da je Divin nekada bio opština sa oko 3.000 stanovnika, školom punom djece, domom zdravlja, poštom, prodavnicama i kafanskim životom.
Danas je to opustjelo selo na tranzitnom putu kod Bileće u kojem živi samo jedan stanovnik.
Divin nekada bio opština sa 3.000 stanovnika
Divin je do šezdesetih godina prošlog vijeka bio opština koja je obuhvatala sela Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.
Na tom području živjelo je oko 3.000 stanovnika. Stariji se i danas sa sjetom prisjećaju vremena kada je Divin bio mjesto života i okupljanja, opština s osnovnom školom u kojoj je školsko zvono na nastavu pozivalo više stotina učenika iz Divina i okolnih sela.
Iz tih generacija, iako kroz maglu, sjećaju se i da je u divinskoj opštini, uz stočarstvo, vrijedan narod uzgajao duvan, često hercegovački “ravnjak”, s malim brojem listova, ali izuzetnog kvaliteta.
Danas tamo više nema ni struka ni lista duvana, ni prkosne stabljike kukuruza.
Sjećanja Mirjane Bilinac na djetinjstvo u Divinu
Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u porodici Jovović iz Divina, mladost je provela u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici jer, kaže, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za sve učenike.
“Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin, tada je bilo punih osam velikih učionica, a u mom razredu bilo je oko trideset petoro vršnjaka. Kada bi se završila škola, prema Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece, tadašnji Divin vrvio je životom”, prisjeća se Mirjana, a piše Radio Bileća.
Sjeća se i tadašnjeg doma zdravlja, koji je imao stalnog ljekara i stomatologa, poljoprivredne zadruge, pošte, matične službe koja je radila svaki dan, dvije kafane i prodavnice u kojoj se moglo naći sve “od igle do lokomotive”.
Divin je, kaže, imao sve ono što treba da ima jedna opština. Imao je i ono najvažnije – ljude koji su bili vrijedni i radišni, zadovoljni životom i usmjereni jedni na druge, uvijek spremni da pomognu, raspoloženi za druženje i šalu.
Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i od tada sa svojom porodicom živi daleko od rodne Hercegovine. Ipak, i danas, koliko joj mogućnosti dopuštaju, barem dva puta godišnje svrati u svoj Divin kako bi obišla i otvorila kuću.
“Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, ali šta ćeš”, priča Mirjana.
Pero Ljubomirac pamti vrijeme kada je Divin bio “mravinjak”
Jedan od najboljih hroničara života u Divinu je Petar Pero Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kafane “Odmor”. Bila je na pravom mjestu za putnike namjernike, prolaznike, slučajne i nepoznate goste.
Kafana je otvorena 1981. godine. Za četiri i po decenije Pero je zapamtio mnogo ljudi i događaja, pa se danas sa sjetom vraća u vrijeme kada je Divin bio, kako kaže, “mravinjak”.
“Četrdesetoro je ovdje noćilo svaku noć, puno je bilo – dvije kafane, dvije prodavnice, mjesna kancelarija, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica, sve je dolazilo ovdje. Vjerujte, sada zimi za deset dana dogodi se da ne svrati niko”, priča Pero.
Utorak je, prisjeća se, neformalno važio kao pazarni dan, kada je seoska prodavnica najviše služila stanovnicima okolnih sela, prenosi Radio Bileća.
“Kad sam završio osmi, mislim da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u prodavnicu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama djeci bilo je zabranjeno utorkom dolaziti u prodavnicu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće srušene i zapuštene”, priča Pero.
Zlatno doba ostalo samo u sjećanjima
Zlatno doba Divina danas živi uglavnom u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga zatvorena je, kako navode mještani, početkom dvijehiljaditih, a prodavnica “kod Šeme” ne radi više od pet godina.
U selo su stigli asfalt, struja i rasvjeta, ali je otišlo ono najvažnije – ljudi. Jedina mještanka u selu danas je Vida Šakotić.
Školsko zvono je utihnulo, a stigla kineska slova
O vremenima koja su presudila ovom mjestu i njegovim stanovnicima svjedoče oronule i napuštene kuće. Od svega čime se ova varošica nekada mogla podičiti, u Divinu i danas stoji jedan objekat. Zgrada osnovne škole.
Ne tako davno utihnulo je i ono preostalo školsko zvono koje je sa seoskih puteljaka pozivalo učenike u učionice. Zgrada svjedoči o jednom vremenu, ali odavno više ne služi svrsi za koju je građena – da školuje, vaspitava i obrazuje. Djece nema.
Nekadašnja škola ustupljena je na korišćenje kineskoj kompaniji čiji radnici već nekoliko godina izvode radove na izgradnji hidroelektrane Dabar.
Na fasadi školske zgrade više ne stoji plava ploča s natpisom “Osnovna škola Sveti Sava”. Njen ulaz sada krase kineska slova, koja znaju da pročitaju samo privremeni stanari.
