Japanski koncept života može da ponudi zaista drugačije uvide u pronalaženje sreće
U Japanu se sreća često duboko povezuje sa drugima i oni važe za jednu od srećnijih nacija. Cijenjenje malih stvari je naime obilježje japanske sreće.
Omoijari je intuitivno razumijevanje drugih – saosećanje koje se takođe može usmjeriti ka unutra.
Vabi-sabi nas može naučiti da pronađemo ljepotu u nesavršenosti, da cijenimo tihu radost u stabilnim životnim trenucima.
Evo nekih dobrih vijesti: postoje bezbrojni načini da se traži i pronađe sreća, navodi doktorka Marijana Pogosjan, predavač kulturne psihologije i konsultant specijalizovan za međukulturne tranzicije.
Mnogi od ovih načina stavljaju čoveka u centar. To jest, razvijanjem naših unutrašnjih snaga, postizanjem ciljeva i životom po našim vrijednostima, možemo sebi stvoriti prilično bogatstvo.
U ovom smislu, sreća se može posmatrati kao jedan od najznačajnijih životnih „uradi sam” projekata, gdje svako od nas uživa u samostalnom autorstvu i odgovornosti nad svojim ručnim radom.
Kada je, kako navodi Pogosjan, psiholog Jukiko Učida prvi put počela da proučava sreću u različitim kulturama, ovaj fokus na individualni trud bio je iznenađenje za nju. Odrastajući u Japanu, Učida je učena da je sreća više relaciona. Može se naći među nama, a ne u nama samima.
Njene studije su potvrdile njene intuicije: za Japance, društvena podrška igra veću ulogu u blagostanju nego samopoštovanje, posebno u poređenju sa američkim kontekstom.
„U Japanu, sreća ima više ravnoteže. Iako su naše vještine i dostignuća važni, naša sreća je duboko povezana sa drugima”, objašnjava ona za Psihology Today.
Harmonija sa prirodom i jedni sa drugima
Naša ograničenja postaju posebno očigledna u vremenima teškoća. Duga istorija prirodnih katastrofa Japana ojačala je kulturnu vrijednost života u harmoniji i sa okolinom i jedni sa drugima. Ovo prepoznavanje međuzavisnosti, zauzvrat, jača „sisteme uzajamne podrške” i podstiče snažno pridržavanje društvenih normi, napominje Učida.
Ovi sistemi su vitalni za kolektivnu otpornost u vremenima krize. Kao što je pokazalo Učidino istraživanje nakon razornog zemljotresa u Tohoku-Kantu 2011. godine, oni takođe nude uvid u suptilnosti relacione sreće.
„Čak i usred široko rasprostranjene tuge, mnogi ljudi su i dalje mogli da dožive trenutke svojevrsnog blagostanja”, kaže Učida.
Ovo je, prema njenim riječima, bilo moguće zahvaljujući „transcendentalnom” načinu razmišljanja koji je osjetljiv na našu međusobnu povezanost i tradicionalne japanske stavove prema sreći.
Dugoročna, obična sreća
Postoji nekoliko obilježja japanske konceptualizacije sreće. Jedna od njih je otpornost.
„Japanska mudrost podržava dugoročnu sreću”, kaže Učida.
To znači veći fokus na ravnoteži nego na jurenju za emocionalnim uzletima ili hedonistički „savršenim” trenucima. Regulacija emocija je pažljivija i promišljenija. Unutrašnji mir je veoma cijenjen. To je strpljiv, „sačekaj i vidi” pristup, objašnjava Učida, onaj koji čini sreću održivijom.
Još jedna karakteristika je uvažavanje malih stvari. U svojim intervjuima Učida je otkrila da mnogi Japanci definišu dobar život kao „heibun na džinsei” – stabilan, običan život. „Normalan život”, u doslovnom prevodu termina. Postoji duboko uvažavanje mirnih, neupadljivih dana i malih, tihih radosti koje oni nude. Dobar obrok. Zajednički smjeh. Besprekorno plavo nebo. Veseli pas.
Kako Učida napominje, sreća ne mora da dolazi iz velikih ili izvanrednih trenutaka. Jedna od Učidinih studija sa zaposlenima iz različitih kultura pokazala je ovu teoriju. Dok su američki i britanski učesnici često povezivali svoju sreću na poslu sa dostignućima kao što su titule i bonusi, japanski učesnici su svoju sreću opisali kao skromnu i suptilnu – ne nešto što bi moglo da promijeni svijet.
Tri japanska koncepta
Istraživanje sreće kroz različite kulturne perspektive širi perspektive, produbljuje razumevanje jedni drugih i podstiče međusobno učenje. Prema Učidi, to nam takođe može pomoći da se odvojimo od posmatranja sreće kao oskudnog resursa za koji moramo da se takmičimo. Kada prepoznamo da ljudi traže sreću na različite načine, skloniji smo saradnji, kaže ona. Nismo rivali, već saputnici na putu.
Tri japanska koncepta mogu ponuditi uvid u vođenje dobrog života.
Omoijari: Ljubaznost prema drugima, ljubaznost prema sebi
Mješavina empatije, saosećanja i pažljivosti, omoijari je intuitivno razumijevanje drugih. Smatra se osnovnom japanskom vrijednošću, omoijari je opisan kao „altruistička osjetljivost” i „sposobnost i spremnost da se osjeti ono što drugi osećaju”. Učida ga naziva intuitivnom društvenom podrškom.
„Omoijari se odnosi na to da budete usklađeni sa potrebama drugih, da ih predviđate i da nudite ono što je najkorisnije – čak i bez da vas se to pita.“
Važno je napomenuti da se ova osjetljivost može usmjeriti i ka unutra. Prepoznavanje i zadovoljavanje sopstvenih potreba je, samo po sebi, radikalan čin ljubaznosti.
Vabi-sabi: Ljepota u nesavršenosti
Budistički koncept vabi-sabija je više od estetike koja cijeni „rustičnu jednostavnost“ ili „prigušenu eleganciju“ sa kojom se povezuje. Njegov uticaj se proteže i na japansku psihologiju.
„Vabi-sabi nas uči da život nije samo uzlet hedonističkih težnji ili preokret živahne sreće“, kaže Učida.
„Umjesto toga, možemo naučiti da cijenimo tihu radost u stabilnim, pa čak i monotonim životnim trenucima.“
Kao i kod ikebane – japanske umjetnosti aranžiranja cvijeća – koja koristi i pupoljke koji tek treba da procvjetaju i one koji su prošli svoj vrhunac, filozofija vabi-sabija, prema Učidi, poziva nas da cijenimo urođenu ljepotu prolaznosti u svakoj fazi života.
Kako bi bilo zaustaviti našu stalnu težnju ka savršenstvu i odustati od navike odlaganja sreće dok sve ne bude kako treba?
Iči-go iči-e: Zbirka konačnih trenutaka
Prevedena kao „jedan život, jedan susret“, frazu iči-go iči-e, kaže se, skovao majstor čaja Rikju u 16. veku. Rikju je učio da je svako okupljanje na ceremoniji čaja događaj koji se dešava jednom u životu, i pošto se nikada ne smije ponoviti tačno onako kako jeste, zaslužuje puno prisustvo i pažnju praktičara. Kao takav, iči-go iči-e je poziv da cijenimo svaki susret onakvim kakav jeste: prolazan, jedinstven i dar. „Ne nužno od Boga“, dodaje Učida, „već od samog života i prirode.“
Kako bismo se odnosili prema svojim trenucima kada bismo znali da je svaki od njih jedinstveno iskustvo?
Kao što je francuska filozofkinja Simon Vejl jednom napisala: „Pažnja je najređi i najčistiji oblik velikodušnosti.“ Kako bi se osećali ponuditi takvu velikodušnost drugima, svetu i sebi?
Slutnja radosti
Odjeci japanske mudrosti mogu se pronaći kroz vjekove i kulture: drevni stoici, koji su vjerovali da nam život u harmoniji sa samim sobom omogućava da živimo u harmoniji sa univerzumom; mistici, koji su zahvalnost nazivali najvišim oblikom molitve; pjesnici, koji nas, iznova i iznova, podučavaju da držimo oči i srca otvorenima.
Možda nas onda dobar život poziva da se krećemo kroz svoje dane sa blagim iščekivanjem neke ili druge radosti. To bi mogla biti ljubav, u svim njenim permutacijama. Zamislite da stojite na ivici zaljubljivanja, znajući da dolazi. Koi no jokan na japanskom – predznak ljubavi. Ili, to bi jednostavno moglo biti ostajanje otvorenim za ljepotu naših običnih dana, dok se istovremeno sećamo da smo već primaoci najvećeg dara od svih: samog života.
