Kategorija: Edukacija

Na vrhuncu epidemije tuberkuloze u 19. vijeku, ljekari su počeli da savjetuju ljude da izlaze napolje kako bi pobjegli od „lošeg vazduha“ u svojim domovima. Nasuprot tome, klima uređaji su danas postali široko rasprostranjeni, što je povećalo privlačnost boravka u zatvorenom prostoru. Ali, da li su ljekari 19. vijeka bili u pravu u vezi s manama ustajalog vazduha u zatvorenom prostoru?

Danas, mnogi od nas – takozvana „generacija u zatvorenom prostoru“ – provode ljeto uglavnom unutra, oslanjajući se na klima uređaje da pobjede vrućinu. Ova tehnologija spasava živote; naši zatvoreni, klimatski kontrolisani prostori održavaju nas zdravima tokom opasnih toplotnih talasa. Klima uređaji takođe pomažu mnogim ljudima da izbjegnu spoljašnje zagađenje vazduha.

Međutim, brojne studije pokazuju da previše vremena provedenog u klimatizovanim prostorijama može dovesti do više respiratornih simptoma, upozoravaju ljekari. Zato treba imati u vidu sve prednosti, rizike i jednostavne načine da korišćenje klima uređaja učinimo zdravijim ovog ljeta.

Mnogobrojne prednosti klima uređaja

Klima uređaj je ključan da prebrodimo ljeto i sačuvamo se od zdravstvenih problema povezanih s velikim vrućinama – ili nekih gorih ishoda.

Statistika o smrtnim slučajevima od ekstremnih vrućina je šokantna, posebno za starije osobe i osobe s oslabljenim imunitetom. Od 1999. do 2023. godine, smrtni slučajevi povezani s toplotom su se udvostručili.

Prednosti klima uređaja idu i dalje od efekta hlađenja. Sistem klima uređaja koji dobro funkcioniše filtrira vazduh kako bi smanjio unos prašine, polena i patogena iz vazduha.

Klima uređaj je takođe važan u područjima sa zagađenjem. Njegovi filteri mogu da očiste vazduh od čestica klase PM2,5 – toksina koji se oslobađaju izduvnim gasovima vozila, industrijskim aktivnostima i šumskim požarima. Istraživanja pokazuju da PM2,5 ulazi u domove i doprinosi srčanim i plućnim bolestima – ali ovi efekti nisu toliko ozbiljni na mjestima s većom upotrebom klima uređaja.

Korišćenjem klima uređaja dobijamo i manje vlažan vazduh, čime se smanjuje razvoj bakterija, buđi i grinja, što može da doprinese – ili u rijetkim slučajevima, čak i izazove – stanja poput upale pluća, astme i hronične opstruktivne bolesti pluća.

Mnogo dobrih strana, ali…

Ako pretjerate s korišćenjem klima uređaja, vazduh postaje previše suv. Ako udišemo previše suvog vazduha, ljudsko tijelo dodaje vodenu paru udahnutom vazduhu kako bi održalo naš unutrašnji nivo vlažnosti. Kada izdišemo, taj vlažni vazduh napušta tijelo sa svakim udahom.

Na kraju krajeva, ovo isušuje disajne puteve koji postaju iritirani i upaljeni, što uzrokuje kašalj, bol u grlu i začepljen nos.

Još jedna posljedica previše suvog vazduha: prirodna odbrana pluća od mikroba slabi, što povećava podložnost bolestima – posebno među djecom i imunokompromitovanim osobama.

Povećava se vjerovatnoća cirkulisanja virusa u suvljim uslovima. Primjer toga je da se mnogi razbole poslije leta avionom upravo zbog suvog vazduha. Isti efekat se dešava i u našim domovima ili kancelarijama.

Ovo može izgledati kao situacija iz koje nema izlaza: vlaga dovodi do buđi i grinja, a suvoća do simptoma i bolesti sličnih prehladi. Međutim, postoji zlatna sredina – idealna vlažnost vazduha u domu je između 40 i 60 odsto.

Bakterije i virusi napreduju i ispod i iznad ovih pragova. U zatvorenom prostoru postoje uslovi vazduha koje ne opažamo, a koji mogu biti dobri ili loši za nas – zato nije sve u udobnosti, upozoravaju stručnjaci.

Održavajte svoj uređaj

Klima uređaj može predstavljati zdravstveni rizik ako nije u dobrom stanju, čak i ako nije pokvaren.

Većina stvari koje se tiču održavanja svodi se na same vlasnike klima uređaja – poput redovnog čišćenja filtera. Sa starim prljavim filterom, zavojnica i kanali klima uređaja mogu postati legla buđi, bakterija i alergena – koji ulaze u protok vazduha.

Zato je tokom sezone upotrebe neophodno redovno prati plastične filtere koji prekrivaju razmenjivač toplote, a korisno je ubaciti i dodatne filtere. Investicija u dodatne filtere vrijedna je očuvanja kvaliteta vazduha u vašem domu.

Potražite filtere sa minimalnom ocjenom efikasnosti (MERV) od 11 ili 13. Oni su efikasni u hvatanju prašine, buđi i drugih čestica.

Takođe, zakažite godišnji servis i čišćenje klima uređaja, a ne samo kada prestane da radi. Čak i ako hlađenje funkcioniše, majstor bi povremeno trebalo da pregleda motor i kanale kako bi se uvjerio da su čisti.

Pravilno održavanje klima uređaja pojačava i njegovu korist, poput razređivanja PM2,5 čestica u vazduhu – jer sa dobrim filterom smanjujete izloženost mnogim štetnim materijama.

Koristite dodatne prečišćivače vazduha

Iako klima uređaj može – ako radi punom snagom – da očisti zagađenje PM2,5 čestica iz spoljašnjih izvora, ne čisti drugu vrstu toksina koji potiče iz kuće: isparljiva organska jedinjenja (VOC).
Ako je klima uređaj stalno uključen, a rijetko otvarate prozore, vaš vazduh može biti prepun ovih hemikalija.

Potencijalno štetna isparljiva organska jedinjenja emituju mnogi kućni proizvodi – kao što su namještaj, sredstva za čišćenje i osvježivači vazduha. Povezuju se s glavoboljama, iritacijom grla, hormonskim poremećajima i, uz dugotrajno izlaganje – hroničnim bolestima.

Isparljiva organska jedinjenja igraju ulogu i u onome što stručnjaci sve više nazivaju kućnim mikrobiomom. Unutrašnji prostori, baš kao i ljudsko tijelo, sadrže zajednice bakterija, gljivica i drugih mikroba. Uz optimalnu vlažnost i pravilno održavanje klimatizacije, vaš kućni mikrobiom podržava zdravije i raznovrsnije mikrobe. Ali isparljiva organska jedinjenja mogu suzbiti ili uništiti te mikrobe i podstaći rast patogenih sojeva i neuravnoteženih zajednica.

Suprotstavite se toksičnim VOC jedinjenjima povremenim isključivanjem klima uređaja i otvaranjem prozora. Vazduh u zatvorenom prostoru može sadržati dva do pet puta više ovih jedinjenja nego spoljašnji vazduh.

Druga strategija: nabavite prenosivi prečišćivač vazduha s HEPA filterima. Najbolji modeli imaju i ugljenične filtere koji hvataju gasovite molekule VOC jedinjenja i uklanjaju ih iz vazduha. Prečišćivači takođe pomažu da se ukloni oko 50% PM2,5 čestica.

Relativno jednostavan monitor vlažnosti, u kombinaciji s dobrim održavanjem klima uređaja, pomoći će da ostanete i rashlađeni i zdravi ovog ljeta.

(Izvor vijesti: RTS)

Zmije u podrumima i ulazima zgrada, na dječjim igralištima, dvorištima i ispred prodavnica, postale su sve češća pojava u velikim gradovima.

Posljednjih dana vrlo često građani širom Bosne i Hercegovine prijavljuju nadležnim službama da se pojavila zmija u urabanoj sredini gdje ima dosta ljudi.

Recimo, sjednica Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine otkazana je zbog zmije u sali.

Da li je zmijama mjesto u gradskom okruženju, kako se one tu nađu i da li treba da ih se plašimo, objasnio je biolog Kristijan Ovari, ističući da svake godine u ovo vrijeme imamo priču sa zmijama. Postoji generalni strah, a nama je kroz evoluciju vrste to bila pomoć da opstanemo.

U Bosni i Hercegovini ima 12 vrsta zmija, od koje su tri otrovnice i to poskok, šarka i šargan, međutim one su vrlo rijetke, posebno u urbanism sredinama.

„Većina zmija su neotrovnice, otrovnice su u prirodi i rijetke su. Zmije su korisne životinje jer se hrane glodarimo. Godine su sve toplije, a one vole toplotu, asfalt je topao i prija im. Neotrovne zmije su većinski dio, koji se pojavljuje u gradovima. Zmije su strogo zaštićene vrste“, rekao je biolog.

Šta uraditi kada se sretnete sa zmijom?

“Ne treba paničiti, možemo da je zaobiđemo, jer se zmija mnogo više plaši nas. Ako obilazite prirodu nosite štap sa sobom, pazite gdje sjedate, jer zmija može da zaspi na suncu i da vas ne vidi. Ako je sretnete u stanu ili zgradi, nema mjesta panici, uzmite metlu i lagano je pomjerite iz stana“, naveo je Kristijan Ovari.

Dodaje da ako vas ujede zmija obavezno odete kod ljekara.

„Životinje se privikavaju na gradove i žive svuda oko nas. Ne treba hvatati zmije i druge životinje. Zmija je ta koja prva želi da pobjegne“, rekao je biolog dodajući da je strah obostran, ali da se zmije mnogo više plaše ljudi.

Zmije su ugrožena vrsta životinja

„Sreća u nesreći je da su zmije ugrožena vrsta, brojno stanje im pada, gube stanište, klima se mijenja, vode bitku za opstanak i zbog toga su strogo zaštićene. Postoje brojna sujeverja, a u strahu su velike oči, pa je zmija sve manje. Važno je da ljudi upoznaju taj svijet divljih životinja i razbiju sujeverje“, naveo je Kristijan Ovari.

Šta se zaista dešava kada život prestaje

Smrt je riječ koju izbjegavamo, tema o kojoj rijetko govorimo naglas, a ipak, misao koja nas sve dotiče. Kada bismo mogli da biramo kako da napustimo ovaj svijet, većina ljudi kaže isto: tiho, bez bola, u snu ili s dovoljno prisebnosti da se oproste i podvuku crtu ispod svog života.

Da li je sve zaista tako jednostavno? U stvarnosti, umiranje je kompleksan splet bioloških i psiholoških procesa, često dugotrajan i emotivno nabijen. Kako izgleda fizički kraj života, šta ljudi osjećaju u posljednjim trenucima i da li smrt boli?

Biološki gledano, smrt nije trenutak, već proces u kojem tijelo počinje da se gasi. Kako objašnjavaju naučnici Barni Glejzer i Anselm Štraus u knjizi „Svijest o umiranju” (Awareness of Dying, 1965), oko 25 odsto ljudi umire naglo, najčešće usljed srčanog udara.

U tim slučajevima dolazi do naglog prekida dotoka kiseonika do srca i mozga, praćenog jakim bolom, gubitkom svijesti i potpunim kolapsom vitalnih funkcija.

Kod većine ljudi, međutim, smrt dolazi sporije. Posebno kod onih sa terminalnim bolestima poput raka, tijelo prolazi kroz dugotrajan proces otkazivanja jednog po jednog organa. Metastaze putuju krvotokom, napadaju pluća, jetru, mozak, kosti… i polako, ali neumoljivo, gase sistem po sistem.

Bol je često prisutan, naročito kod bolesti kao što je rak kostiju. Mada savremena medicina ima snažne analgetike, oni ne brišu uvijek sve patnje.

„Smrt nije uvijek miran kraj, već često iscrpljujući fizički proces. Medicina ga može ublažiti, ali ne uvijek i skratiti”, kažu Glejzer i Štraus.

Psihološke faze umiranja

Smrt ponekad boli fizički, a gotovo uvijek emotivno, rijetko duhovno. Uz njegu, prisustvo i ljubav, ona može da bude i oslobađanje, zatvaranje kruga, povratak sebi.

Nisu svi ljudi isti, pa ni svi načini na koje umiru nisu jednaki. Studije objavljene u časopisu Psychology and Aging pokazuju da ljudi koji su živjeli u konfliktima, neuspješnim vezama i emocionalnim razočaranjima često teže podnose umiranje. Suprotno tome, oni sa stabilnim odnosima, duhovnim uvjerenjima i ispunjenim životom – lakše prihvataju kraj.

Pored biološkog, umiranje je i duboko psihološko iskustvo. Švajcarsko-američka psihoanalitičarka Elizabet Kibl¬er-Ros identifikovala je pet faza kroz koje mnogi prolaze kad saznaju da im se bliži kraj: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvatanje.

Iako ne idu uvijek redom, ove faze pomažu da razumijemo šta se dešava u duši čovjeka koji zna da je pred njim posljednje poglavlje.

Faza poricanja „To mi se ne dešava” je psihološki mehanizam odbrane koji daje vremena osobi da prihvati stvarnost.

U fazi ljutnje „Zašto baš ja?”, osoba se suočava sa nepravdom što mora da ode prije nego što je završila sve što je željela, a faza cjenkanja „Dajte mi još samo mjesec dana…”, je potraga za vremenom – sa ljekarima, Bogom, porodicom…

U fazi depresije dolazi do gubitka nade, osjećanja tuge i nemoći.

Na kraju dolazi faza prihvatanja, mirnog suočavanja sa smrću, koje se često javlja tek u posljednjim danima.

Smrt najviše boli – žive

Religija i duhovnost često igraju ključnu ulogu kako u smanjivanju straha od smrti, tako i u prihvatanju da voljena osoba napušta ovozemaljski život. Prema jednoj studiji objavljenoj u časopisu Journal of Palliative Medicine, pacijenti sa izraženom duhovnom praksom pokazuju manji nivo anksioznosti i više prihvatanja neminovnosti u posljednjim danima života.

Kultura, naravno, diktira i način na koji se smrt doživljava. U nekim zajednicama, to je slavlje života, u drugima – duboka tišina. Svuda je jedno zajedničko: smrt ne pogađa samo onoga koji odlazi, već najviše one koji ostaju.

Tuga nakon gubitka voljene osobe je univerzalna. Proces tugovanja prolazi kroz faze šoka, bola i oporavka. Kažu da vrijeme ne liječi bol zbog gubitka voljene osobe, već da se vremenom navikavamo da živimo sa tim. Neki ljudi uspiju da nastave život nakon nekoliko mjeseci, dok drugima treba godina dana vremena i stručna pomoć.

Psiholozi naglašavaju da nema pogrešnog načina da se tuguje. Važno je samo ne biti sam.

Kada voljena osoba umire, često ne znamo šta da kažemo. Stručnjaci savjetuju iskrenost i nježnost.

Osobi je važnije da zna istinu nego da živi u iluziji. I da je neko sasluša sa punom pažnjom.

Onome ko umire, kažu, ipak treba pružiti nadu, makar kroz male ciljeve. I biti tu. Prisustvo onih koje voli umirućem je najveći poklon u posljednjim danima.

(Izvor vijesti: Magazin)

Uspostavljanje dosljednih, zdravih navika tokom naznačenog perioda može značajno smanjiti dugoročni rizik i poboljšati kvalitet života.

Neko vrijeme ne brinemo o zdravlju, ali dođu i faze kada je fokus potpuno na ovoj temi. Organizam ne radi kao prije, pa su potrebne korekcije ponašanja i navika. Tako su istraživači iz Finske ispitali ovu temu i došli do zaključka da je decenija između 36. i 46. godine kritično vrijeme za oblikovanje budućeg zdravlja.

“Decenija, odnosno godine između 36. i 46. godina je važna jer označava most ka kasnijim godinama života”, rekla je dr Anđela Vilson, ginekolog, prenosi New York Times, navodeći da se rizik od raznih bolesti povećava, a prevencija, rana dijagnoza i intervencija su od najveće važnosti upravo u tom periodu.

Studija je pratila nekoliko stotina djece rođene u finskom gradu Jivaskila 1959. godine do njihovih ranih 60-ih, a podaci o mentalnom i fizičkom zdravlju prikupljeni su kada su učesnici imali 27, 36, 42, 50 i 61 godinu.

Što prije se treba riješiti rizičnog ponašanja

Istraživači su procjenjivali njihov krvni pritisak, obim struka, šećer u krvi, holesterol i druge masti u krvi, dok su učesnici odgovarali na pitanja o svom psihološkom blagostanju. Autori studije su primijetili da li su pušili, mnogo pili ili vježbali manje od jednom sedmično u bilo kom trenutku. Ova tri poroka podstakla su mentalne i fizičke tegobe, koje su se često osjećale već u 36. godini.

“Nalazi ističu važnost rješavanja rizičnih zdravstvenih ponašanja, kao što su pušenje, prekomjerno pijenje i fizička neaktivnost, što je ranije moguće kako bi se spriječilo da se šteta koju nanose nagomila tokom godina, kulminirajući lošim mentalnim i fizičkim zdravljem u kasnijem životu”, rekla je vodeća autorka studije Tija Kekalainen, zdravstvena naučnica koja se fokusira na starenje.

Smanjenje unosa alkohola smanjuje rizik od hipertenzije, bolesti jetre, određenih vrsta raka i poboljšava san i mentalno zdravlje. Prestanak pušenja smanjuje kardiovaskularni rizik i rizik od raka i poboljšava funkciju pluća i očekivani životni vijek.

“Kada su u pitanju kardiovaskularne bolesti ili dijabetes, na primjer, oni koji žele da smanje svoj rizik obično se fokusiraju na faktore ponašanja kao što su ishrana i fizička aktivnost”, rekla je epidemiologinja Majan Jičak-Sade.

Male promjene prave razliku

Prema njenim riječima, čak i male promjene u svakodnevnom životu – kao što je poboljšanje ventilacije tokom kuvanja ili hodanja umjesto vožnje kada je to moguće – mogu značajno smanjiti ove štetne izloženosti i posljedično smanjiti kardiovaskularni rizik.

Internista dr Sandžaj Sinha rekao je da je važno izbjegavati pušenje i piće i uspostaviti dobre navike u vezi sa vježbanjem, ishranom i spavanjem – samo ne nužno od 36. do 46. godine. Čak i male vježbe mogu pomoći u poboljšanju fizičkog i mentalnog zdravlja.

“Ne slažem se da postoji magična decenija za ozdravljenje, već što ranije to bolje”, rekao je za The Post, dodajući da je ključno biti proaktivan prije nego što nivoi hormona prirodno opadnu, što otežava promjenu rutina.

Niži nivo testosterona “može dovesti do postepenog smanjenja snage mišića ili nivoa energije”, objasnio je Sinha.

“Većina žena još nije u menopauzi, ali kada se to desi, a prosječna starost je oko 51 godine, mogu se javiti problemi sa spavanjem, bolovi u zglobovima, energija, magla u mozgu. Uobičajeno je da osjetite kumulativne efekte izbora načina života, poput povećanja tjelesne težine, povišenog krvnog pritiska, umora i ukočenosti, između 36. i 46. godine, a ključ nije u savršenstvu — već u preduzimanju akcije”, navela je Sinha.

Lako je upasti u začarani krug brige o ljudima koji su u stanju da se sami brinu o sebi. U nezdravim porodičnim vezama u odraslom dobu zavisnost se može ispoljiti kao uvjerenje da imate pravo i dužnost da se miješate u tuđi život.

Gdje i s kim odrastate i šta doživljavate u svom domu obilježiće vas za cijeli život. Traumatični odnosi s članovima porodice najviše utiču na nas. Trauma ostavlja dugoročne posljedice na tijelo, um, odnose, finansijsku stabilnost i emotivno i psihičko zdravlje. Prvih osamnaest godina života duboko utiče na cijeli vaš život.

Ovo je jedna od poruka Nedre Glover Tavab, psihološkinje i autorke knjige „Bez trzavica: Kako da izađete na kraj s nezdravim porodičnim odnosima” (izdanje „Laguna”, prevod Ksenija Vlatković).

Disfunkcionalne porodice su one u kojima su zlostavljanje, haos i zanemarivanje prihvaćene norme. Autorka navodi i druge faktore koji u djetinjstvu mogu dovesti do disfunkcije. To su sebični, emotivno nezreli ili dominantni roditelji, ali i stopljeni i takmičarski odnosi u porodici.

Teret iz djetinjstva

Mnogo toga iz djetinjstva pomaže terapeutu da stekne sliku o tome kako je kod nekoga nastao problem koji u odraslom dobu ta osoba pokušava da riješi. Zato svojim pacijentima Nedra Glover Tavab uvijek postavlja i pitanja: „Kada ste to osjetili prvi put?” ili „S kim ste se prvi put tako osjećali?”

I obično odgovor vraća u djetinjstvo. Međutim, iako je činjenica da mnogi nose teret godina u kojima su bili najnemoćniji i osjećaj da su prinuđeni da nastave tako, odraslo doba pruža priliku da se ta priča promijeni.

Rezilijentnost je sposobnost da se prihvati ono što se desilo. Možemo da se izborimo sa svojim okruženjem kad posjedujemo odgovarajuće zaštitne faktore. U te zaštitne faktore spadaju: snažna veza s odraslom osobom od povjerenja, snažne vrijednosti ili životna svrha, sposobnost samoregulacije, pozitivan stav i dovitljivost.

Osim toga, u tome će se uspjeti ako se grade zdrave socijalne veze, ako postoji podrška vršnjaka i mentora, ali su često potrebni i redovni strukturisani programi koji povećavaju izlaganje zdravim odnosima.

Treba biti iskren

Ona poručuje da u vezi sa svojim djetinjstvom treba biti iskren (barem pred sobom).

„Iskrenost ne znači izdaju, već hrabrost. Nemojte više da uljepšavate svoja iskustva jer će vas istina osloboditi. Ljudi često pogrešno predstavljaju svoje odnose i iskustva zato što se previše plaše da priznaju istinu. Ali poricanje istine vam ne dozvoljava da raskinete veze s prošlošću”, navodi autorka. Kad se tuga, strah, uvrijeđenost i razočaranje pomiješaju u jedno, dobija se ogorčenost. Za svaki odnos je opasno ako u njegovoj pozadini tinja ogorčenost, jer nikad ne znate kad će da bukne.

Porodične odnose često opterećuje i takozvana suzavisnost. U zdravim odnosima odrasli ljudi ne moraju da snose odgovornost za drugu osobu. Suzavisnost znači biti odgovoran za uređivanje tuđeg života, raspoloženja, granica i osjećanja. U nezdravim vezama u odraslom dobu suzavisnost se može ispoljiti kao uvjerenje da imate pravo da se miješate u tuđi život i da drugome određujete kako će funkcionisati u njemu.

Zanemarivanje sopstvenih potreba

Psihološkinja objašnjava da je zdravo imati potrebu za drugim ljudima, ali ako ste stopljeni s njima i ako nemate pojam o sebi u tom odnosu, to znači da ste suzavisni. Proglasiti svojom dužnošću da (bez pitanja) spasavate druge od problema za koje su sami odgovorni predstavlja suzavisnost.

Zanemarivanje sopstvenih potreba kako biste se brinuli o nekom drugom takođe predstavlja suzavisnost. Uzajamna bliskost je zdrava, ali nije zdravo biti stopljen s nekim i zavisiti od njegovih osjećanja.

„Nije teško upasti u začarani krug brige o ljudima koji su u stanju da se sami brinu o sebi. Ponekad osoba kojoj želite da pomognete ne želi da se promijeni. Ali prije svake odluke koju donesete imate priliku da odaberete hoćete li je donijeti. Možete se izboriti sa suzavisnošću tako što ćete pokazati ljudima kako da se sami brinu o sebi, dopustiti im da evoluiraju do veće samostalnosti i pomoći im da izmijene očekivanja u vezi sa podrškom koju dobijaju od vas. Ako se neko drogira, pije, ima finansijske probleme ili pravi neku drugu štetu u svom životu, možda vam se čini da je jedini način da to sredite da vi riješite njihove probleme. Ali nije tako”, poručuje autorka.

Činjenice o najbližima koje je teško prihvatiti:

• Sebični su i neće prezati ni od čega da bi dobili ono što žele
• Nisu dobri slušaoci
• Ponekad nešto promijene, ali to ne traje dugo
• Zlobni su, često bez povoda
• Uzimaju više nego što daju
• Nisu savršeni

Šta sve možete da naslijedite od porodice:

• Vještinu raspolaganja novcem
• Vještinu komuniciranja
• Način na koji se vezujete za druge osobe
• Vrijednosti
• Sklonost zloupotrebi droge
• Odnos prema svojoj djeci
• Odnos prema svom psihičkom zdravlju

(Izvor vijesti: Magazin)

Koristi se vijekovima, još od starog Egipta, gdje se vjerovalo da donosi dobro zdravlje, pa čak i besmrtnost. Dodavanje malo ruzmarina u dnevne rutine života, u obrok ili čaj, može da bude mali korak sa velikim zdravstvenim prednostima.

Ruzmarin (Rosmarinus officinalis) je aromatična biljka porijeklom s Mediterana. Od davnina cijenjen je u svim kuhinjama širom svijeta, a ima mnogo prednosti kada je u pitanju zdravlje (podržava zdravlje mozga, smanjuje upalne procese, jača imunitet).

Najnovija naučna istraživanja sugerišu da ruzmarin može da pomogne kod Alchajmerove bolesti – ova biljka povezana je s poboljšanjem pamćenja i koncentracije.

Prema nekim studijama, ljudi koji su udisali miris ruzmarina postizali su bolje rezultate u zadacima pamćenja u poređenju s onima koji nisu bili izloženi njegovom mirisu.

Kako ruzmarin djeluje na mozak

Postoji nekoliko mehanizama kojima ruzmarin djeluje na rad mozga, a jedan od njih je činjenica da se udisanjem ruzmarina stimuliše cirkulacija krvi u mozgu. Tako pomaže u oslobađanju više kiseonika i hranljivih materija, što može da poboljša mentalnu snagu. Takođe, ruzmarin ima umirujuća svojstva – njegova aroma može da smanji anksioznost i poboljša san.

Ruzmarin sadrži jedinjenja koja djeluju u interakciji s neurotransmiterima u mozgu. Jedno od tih jedinjenja, cineol, pomaže u sprečavanju razgradnje acetilholina, hemikalije u mozgu neophodne za učenje i pamćenje.

Čuvanjem acetilholina, ruzmarin može da pomogne u podršci kognitivnim performansama, posebno u procesu starenja.

Bogat je antioksidansima koji štite moždane ćelije od oštećenja izazvanog oksidativnim stresom – glavnim faktorom kognitivnog pada.

Ruzmarin je bogat fitohemikalijama, biljnim jedinjenjima. Jedno od najmoćnijih je karnozinska kiselina – antioksidans i antiinflamatorno sredstvo koje pomaže i štiti moždane ćelije od oštećenja, naročito od vrsta oštećenja povezanih s Alchajmerovom bolešću.

Prema istraživanjima iz prethodnih godina, naučnici su razvili jednu od stabilnih verzija karnozinske kiseline nazvanu diAcCA, a to je jedinjenje koje poboljšava pamćenje i povećava broj sinapsi (veza između moždanih ćelija). Takođe smanjuje količinu štetnih proteina povezanih s Alchajmerovom bolešću, poput amiloida-beta i tau-proteina.

Posebno je interesantno to što se diAcCA aktivira samo u dijelovima mozga gdje postoje upalni procesi, što bi moglo da minimizira neželjene efekte. Za sada, studije na miševima ne pokazuju znake toksičnosti – što budi nadu da bi sljedeći korak mogla biti i ispitivanja na ljudima.

Istraživači takođe vjeruju da bi diAcCA mogao pomoći u liječenju bolesti kao što su dijabetes tipa 2, kardiovaskularni poremećaji i Parkinsonova bolest.

Djelovanje protiv starenja

Tradicionalno se koristi za olakšavanje procesa varenja, ublažavanje nadimanja i smanjenje upala.

Jedinjenja poput ruzmarinske kiseline i ursolne kiseline poznata su po svojim antiinflamatornim dejstvima. Ruzmarin može da pomogne kod akni i ekcema, dok karnozna kiselina može ponuditi blagotvorno dejstvo protiv starenja – štiteći kožu od oštećenja izazvanih sunčevim zracima.

Za većinu ljudi, ruzmarin je bezbjedan kada se koristi u hrani, čajevima ili aromaterapiji. Ali koncentrisane doze ili ekstrakti mogu predstavljati rizik. Konzumiranje velikih količina može izazvati povraćanje ili, u rijetkim slučajevima, napade – posebno kod ljudi s epilepsijom.

Takođe, postoji teorijski rizik da ruzmarin stimuliše kontrakcije materice, pa trudnice treba da izbjegavaju visoke doze. Pošto ruzmarin može da reaguje s nekim lijekovima – kao što su lijekovi za razrjeđivanje krvi – najbolje je da se konsultujete s ljekarom prije uzimanja većih količina u obliku suplemenata.

Ruzmarin je više od kuhinjske namirnice. To je prirodni lijek s drevnim korijenima i savremenom naučnom podrškom za njegovu korisnost za zdravlje.

Egipat i Antička Grčka ovu biljku smatrali su svetom

Stari Egipćani su koristili ruzmarin u balsamovanju i sahranjivali mrtve s grančicama ove biljke, vjerujući da će zaštititi njihove duše na putu ka zagrobnom životu.

„Postoji vjerovanje da ova aromatična biljka drži zle duhove na odstojanju, koji bi mogli imati štetan uticaj na važne životne obrede prelaska“, objašnjavaju autori studije o ritualnim biljkama u različitim religijama.

Starogrčki i rimski ožalošćeni često su nosili grančice ruzmarina u pogrebnim povorkama i stavljali ih na tijelo pokojnika na mjestu sahrane. Zimzeleno lišće biljke simbolizovalo je besmrtnost duše, a njegova aroma prikrivala je miris truljenja.

Ruzmarin se i danas koristi na sahranama, uglavnom kod hrišćana u Evropi. Na sahrani kraljice Elizabete Druge, 2022. godine, ova biljka bila je dio cvjetnog aranžmana koji je krasio kovčeg kraljice.

(Izvor: RTS)

Životinjska carstva Azije i Australije su kao odvojeni svijetovi, zahvaljujući nevidljivoj liniji koja se proteže tačno između dva susjedna kontinenta.

Većina divljih životinja nikada ne prelazi tu zamišljenu granicu, čak ni ptice. I tako je već desetinama miliona godina, uz evoluciju životinja na različite načine s obje strane.

Sve je počelo prije oko 30 miliona godina, kada se australijska tektonska ploča udarila u euroazijsku tektonsku ploču i stvorila arhipelag, preusmjeravajući okeanske struje i stvarajući nove regionalne klime.

Na jednoj strani, u Indoneziji i Maleziji, evoluirali su majmuni, čovjekoliki majmuni, slonovi, tigrovi i nosorozi; dok na drugoj strani, u Novoj Gvineji i Australiji, žive torbari, glodari i kakadui.

Ova neobična podjela nazvana je Volasova linija – po prirodnjaku Alfredu Raselu Volasu, koji je prvi primijetio oštru razliku u životinjskom svijetu (uglavnom među sisarima) dok je istraživao region sredinom 19. vijeka.

„Možemo smatrati utvrđenim da Lombokski moreuz, između Balija i Lomboka, širok samo 24 kilometra, označava granicu i naglo razdvaja dva velika zoološka regiona planete“, napisao je Volas.

Prirodnjak je kasnije samostalno razvio teoriju evolucije otprilike u isto vrijeme kada i Čarls Darvin. Linija koju je nacrtao na karti prije više od jednog vijeka i dalje se smatra hipotetičkom evolutivnom barijerom, iako se rasprave o njenoj tačnoj lokaciji i mehanizmima nastavljaju.

Volsova linija razdvaja dva kontinenta

Generalno govoreći, Volasova linija razdvaja pojas azijskog kontinenta od pojasa australijske tektonske ploče. To je geološka linija, ali je takođe i klimatska i biološka.

Jedno od objašnjenja za podjelu leži u klimatskim promjenama izazvanim drevnim geološkim događajima.

„Kada se Australija odvojila od Antarktika, stvorila se oblast dubokog okeana koja je danas poznata kao Antarktička cirkumpolarna struja. Ta promjena dramatično je uticala na klimu cijele planete i dovela do značajnog zahlađenja“, objasnio je autor jedne od studija koje se bave Volasovom linijom, Aleks Skils.

Ekstremne klimatske promjene vrste s obje strane linije su različito podnijele, što je dovelo do jasne biogeografske razlike kakvu danas uočavamo.

Smatra se da se tako životinjski svijet u potpunosti adaptirao na ekosistem u kojem prebiva, da nije želio da ga napusti, niti da pređe „liniju“ koju su mogli – čest je zaključak istraživanja.

Duboki okeanski kanali poput Lombokskog moreuza razdvajaju svaki pojas, što životinjama otežava prelazak. Čak i kada su nivoi mora u dalekoj prošlosti bili mnogo niži nego danas, ovaj ponor je i dalje postojao.

Iako je Volasova nevidljiva linija najočiglednija kada se upoređuju sisari u Aziji i Australiji, ona postoji i kod ptica, gmizavaca i drugih životinja.

Vrlo malo miješanja i među ribama

Čak i u okeanu neke vrste riba i mikroba pokazuju genetske razlike na jednoj strani granice u poređenju s drugom, što ukazuje na vrlo malo miješanja između populacija.

Naučnici još nisu shvatili koje nevidljive barijere sprečavaju ove vrste na veću pokretljivost. Međutim, stanište i klima su vjerovatno faktori koji naglašavaju evolutivni jaz.

Godine 2023, analiza više od 20.000 vrsta kičmenjaka otkrila je da su se linije jugoistočne Azije razvile u relativno tropskom drevnom okruženju koje im je omogućilo da se prošire prema Novoj Gvineji na vlažnim ostrvskim „stepenicama“.

Divlje životinje na australijskom kontinentalnom štitu, u međuvremenu, evoluirale su u izrazito sušnijim uslovima, što je diktiralo drugačiji evolutivni put. To je značilo da je australijska divljač bila u nepovoljnijem položaju na tropskim ostrvima bliže ekvatoru.

Što više proučavaju liniju manje znaju

Međutim, što više istraživači proučavaju Volasovu liniju, to je manje jasno gdje bi linija trebalo da se tačno povuče i koliko bi „propusna“ barijera mogla biti – barem za neke životinje koje mogu da plivaju ili lete, poput slijepih miševa, buba ili makakija.

Ipak, Volasova podjela nije apsolutna granica, već više gradijent, kažu naučnici. Ta čudna linija nam pomaže da razumijemo evoluciju životinja za hiljade vrsta.

„Darvinove i Volasove mentalne i stvarne mape bile su sto na kojem se odvijala evoluciona šema, uporediva po važnosti sa geološkom vremenskom skalom“, tvrdi istoričarka nauke Džejn Kamerini iz Društva za istoriju nauke.

Ono što je počelo kao jedna, grubo postavljena linija, povučena prije više od jednog vijeka, sada pomaže u oblikovanju veće i složenije slike prirodnog svijeta i njegovih misterija, piše Science Alert.

(Izvor RTS)