Sezona jagoda i trešanja u punom je jeku.Iako je ponuda na prijedorskim tržnicama odlična, kupaca gotovo da i nema.
Kilogram jagoda košta osam, a trešanja čak dvanaest konvertibilnih maraka. Ono što je nekada bila uobičajena sezonska poslastica, danas je za velik broj Prijedorčana postalo nedostižan luksuz.
Zora Grbić, koja na prijedorskoj pijaci kao prodavačica radi već tri decenije, svakodnevno svjedoči maloj kupovnoj moći sugrađana. Kaže da u toku cijelog dana proda vrlo malo voća.
“Naš narod kupuje pola kile, kilu najviše. Slabo se kupuje. To je za nas skupo. To su uglavnom penzioneri, stariji ljudi koji to sebi ne mogu priuštiti. Ovi što imaju malo više para, oni kupuju po tržnim centrima”, kaže Zora.
Sličnu priču dijeli i Drago Topić, penzioner koji živi u Busnovima. Ističe da su visoke cijene ne samo voća nego i ostalih namirnica.
“Sve je skupo. Kila trešanja je deset maraka, a i grah košta deset maraka. Ja živim u Busnovima, kući imam trešanja i povrća. Ali za građane koji žive u gradu s malom penzijom, ovdje oni ne mogu sebi priuštiti voće”, navodi Topić.
Potrošači tiho bojkotuju kupovinu
Murisa Marić, izvršna direktorica Udruženja građana „DON”, upozorava da sve glasnijeg negodovanja od strane građana nema, jer ga je zamijenio “tihi bojkot” odnosno suzdržanost od kupovine, što se jasno vidi na prijedorskim tržnicama i u prodavnicama.
“Negodovanje izražavamo time što ne kupujemo te proizvode i to je očigledno i na našim pijacama i u svim ostalim trgovačkim radnjama. Bobičasto i sezonsko voće ionako brzo gubi na kvalitetu i da svakodnevno sebacaju velike količine, pa visoka cijena nije opravdana. Prosječan kupac danas uzima svega 300 do 400 grama, koliko stane u jednu plastičnu zdjelicu, što za porodicu s djecom nije ni blizu dovoljno”, ističe Marićeva.
Ona je ukazala i na problem transparentnosti porijekla voća, navodeći da se na tržištu mnogo toga prodaje pod oznakom „domaće”, bez jasnog dokaza o tome. Pozvala je nadležne kontrolne organe da pojačaju nadzor i osiguraju da svaki proizvod bude jasno obilježen i da potrošači zaista znaju što kupuju.
“Ako se i prodaje domaće, neka to bude obilježeno, da su to neke plantaže, nebitno odakle iz naše zemlje, ali da se zna. Ili mi zaista plaćamo pod domaće sve ono što ipak uvozimo”, zaključila je Murisa Marić, a piše Kozarski vijesnik.
