U svakodnevnom životu svi se povremeno poslužimo malom, takozvanom „bijelom laži“, bilo da bismo nekoga poštedjeli neprijatnosti ili izbjegli konfrontaciju, omalovažavanje nečijih vrijednosti, osjećaj neprijatnosti, zabrinutosti…
Postoje, međutim, ljudi za koje laganje nije povremena epizoda, već način življenja. Patološki lažljivci stvaraju zamršene priče, grade svjetove koji postoje samo u njihovoj mašti i često ni sami ne mogu da se zaustave – čine to kompulzivno i bez realnog opravdanja. Ostalima oko njih ubrzo postaje jasno da izmišljaju suviše zamršene priče, a teško je procijeniti i kada im zaista treba vjerovati.
Za njih, laž nije sredstvo, već navika, impuls kojem ne umiju da odole. Upravo zato ova pojava već decenijama intrigira psihijatre.
Pseudologija fantastika, mitomanija i morbidno laganje osnove su kompulzivnog laganja, preuveličavanja ili maskiranja stvarnosti.
Slično kao i kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja, poriv za ovakvim ponašanjem može da bude izuzetno jak, pa je često nemoguće oduprijeti mu se.
Klinički gledano, patološko laganje se uglavnom istražuje u kontekstu drugih obrazaca ponašanja i smatra se simptomom poremećenog mentalnog stanja, piše Psych Central.
Da bi laganje bilo patološko, prvo treba pogledati širi kontekst i shvatiti učestalost takvih obrazaca ponašanja, kao i to da li osoba uopšte može da se zaustavi u tome. Neke studije svode patološko laganje na izgovaranje pet ili više laži tokom dana, kroz period od šest mjeseci.
Višak bijele mase u mozgu
British Journal of Psychiatry je objavio studiju prema kojoj se kod patoloških lažljivaca pokazuje povećanje prefrontalne bijele mase u mozgu za oko 26 posto. Kod ljudi sa više bijele mase, naime, verbalna komunikacija i sposobnost obrade podataka su snažnije, ali se kod patoloških lažljivaca bilježi i problem sa odnosom prema sopstvenim emocijama i nedostatak empatije.
Bez obzira na verbalne vještine, njima je teže da održe dugoročne odnose i poslove, jer se njihove laži uglavnom otkriju.
Patologija laganja vezana je za druge poremećaje u ponašanju, a često i za traume koje korijene vuku iz djetinjstva, u kojem je sa socijalnog aspekta bilo nužno prikrivati neke mane.
Uzroci koji pokreću patološko laganje mogu biti vezani za druge poremećaje. Osoba koja ima antisocijalni poremećaj ličnosti može posegnuti za laganjem kako bi ostvarila simpatije i time poboljšala vlastiti status.
Oni sa graničnim poremećajem ličnosti laž koriste kako bi izbjegli odbijanje ili napuštanje.
Narcisoidni poremećaj ličnosti vodi ka laganju u svrhu iskorišćavanja drugih i održavanja sopstvene grandiozne slike o sebi.
Uhvaćeni u laži
Patološki lažljivac često bude brzo otkriven, jer nakon nekog vremena postane očigledno da su priče koje iznosi proizašle iz fantazije ili su njima suviše obogaćene. Mada imaju mnoštvo detalja koji vremenom variraju, osobama oko njih postaje jasno da neke od priča jednostavno ne mogu da budu istinite.
Mada su svjesni svojih laži, ovi ljudi zbog kontinuiranog izlaganja i ponavljanja počinju da ih prihvataju kao dio svoje ličnosti.
Vrlo je vjerovatno da je riječ o patološkom lažljivcu ako je osoba sposobna da laže o širokom dijapazonu tema; ako opisi događaja nisu potkrijepljeni činjenicama niti se mogu povezati sa stvarnom situacijom; ako insistira na ličnoj verziji bez obzira na dokaze; ako se užurbano izvlači iz razgovora i nastavlja da laže čak i nakon što u tome biva uhvaćena.
Nakon što je uhvaćen u priči, patološki lažljivac postaje defanzivan, izbjegava pitanja, a ako na njih i odgovara – čini to vrlo šturo.
Iza potrebe za laganjem često se krije neki dublji problem – poput izbjegavanja razočaranja. Većina lažljivaca je svjesna svog ponašanja i laži koje govore, a to može biti zaista opterećujuće.
Riječ je o osobama koje same sebi komplikuju život i u stvari žele pomoć.
(Izvor vijesti: Politika)
