Autor: sandric84

Udruženje penzionera/umirovljenika grada Tuzle juče je, u prostorijama JU Dom penzionera Tuzla, organizovalo prvi susret potpisnica međunarodne Povelje o međusobnoj saradnji udruženja penzionera i osoba s invaliditetom starije životne dobi.

Ovaj susret okupio je udruženja iz Subotice, Osijeka i Tuzle, s ciljem unapređenja kvaliteta života kroz promociju kulture, sportske rekreacije i druženja.

Na poziv tuzlanskog udruženja, gradonačelnik Tuzle Zijad Lugavić, se pridružio učesnicima i izrazio podršku inicijativama koje doprinose kvaliteti života starijih građana.

“Zadovoljstvo mi je biti dio ovog druženja i podržati ovakve inicijative koje unapređuju kvalitet života naših sugrađana. Saradnja između udruženja penzionera iz različitih gradova je izuzetno važna za razmjenu iskustava i stvaranje novih mogućnosti za naše penzionere”, rekao je gradonačelnik Lugavić.

Potpisivanjem Povelje, udruženja su se obavezala na saradnju i razmjenu iskustava kako bi svojim članovima pružila što kvalitetniji i ispunjeniji život. Tokom današnjeg događaja, organizovana su takmičenja u pikadu, visećoj kugli i šahu.

Nakon takmičenja, dodijeljena su priznanja pobjednicima, a potom je uslijedilo druženje uz prigodan kulturno-zabavni program.

Tri mlade djevojke odlučile su da izmame osmijehe na lice štićenika domova za starija lica i domova za nezbrinutu djecu, te sigurnim kućama tako što će od građana koji ih ne poznaju dobiti pismo.

Projekat “Dragi prijatelju” se bazira na pisanju anonimnih pisama i ima za cilj pružiti podršku i osigurati osjećaj pripadnosti među ljudima u lokalnoj zajednici. Pisma su slana putem Wufoo linka, maila ili putem direktne poruke na Instagram profil, a svi učesnici su anonimni.

Do 25. jula pristiglo je više od 100 pisama koja su proslijeđena korisnicama.

“Iznenađene smo brojem pisama, posebno jer živimo u vremenu digitalne povezanosti, ali ljudske udaljenosti. Nismo očekivale ovoliki broj pisama koji nisu jedan ili dva pasusa, to su prava, duga i emocijom ispunjena pisma”, rekla je Ena Beganović, jedna od autorki projekta.

Dodaje da su reakcije koje su dobile sjajne, da su izmamile osmijehe na lice, ali i poneku suzu.

“Korisnice sigurnih kuća su dobile pisma da nisu same u svojoj borbi, da imaju podršku i razumijevanje. Neke korisnice su se, nakon čitanja pisma, rasplakale”, dodala je Beganović.

Organizatorke kažu kako se u svakom pismu može osjetiti povezanost, iako se autori pisama i oni koji su na kraju dobili pismo ne poznaju.

“Zanimljivo je da je sadržaj pisama, govoreći u globalu, koncipiran tako da su građani i građanke pisale nepoznatim osobama kao da se radi o njihovim prijateljima ili poznanicima. Raduje nas što su građani koji su odlučili pisati pisma u jednakoj mjeri pisali i štićenicima staračkih domova, sigurnih kuća i domova za nezbrinutu djecu koja su se posebno obradovala pismima, želeći saznati ko im je to poslao pismo”, rekla je Amela Tahirbegović, autorka projekta.

(Izvor: klix; foto ilustracija: yandex)

Nekadašnji učenici srednje škole u Sanskom Mostu, koji su se školovali za smjer električar-energetičar, okupljanjem i druženjem obilježili su 40 godina od mature i završetka školovanja.

Oni su se okupili ispred zgrade srednjoškolskog centra u ovome gradu, te obišli učionice u kojima su prije više od četiri decenije provodili bezbrižne školske dane.

Jedan od onih koji su prisustvovali ovom događaju bio je i Amir Kazić Leo, regionalna muzička zvijezda, koji je srednju školu završio u rodnom gradu, a potom se otisnuo u Zagreb, gdje je izgradio zavidnu muzičku karijeru.

“Kada vidim sva ova draga lica, probude se uspomene i sjećanja, to je nešto nevjerovatno. Decenije prođu tako brzo, život isto tako, a kao da je jučer bilo kada smo bezbrižno sjedili u školskim klupama, zbijali nestašluke, strahovali od loših ocjena i ukora, šalili se sa našim profesorima, imali prve simpatije i zaljubljivali se”, prisjeća se Kazić.

Ovom emotivnom trenutku prisustvovao je i profesor Mirko Vergić, nekadašnji razrednik ovoj generaciji, a da bi sve bilo kao nekada, Vergić je uzeo dnevnik i prozvao bivše učenike, a potom je svako od njih u kratkim crtama opisao svoj životni put.

“Drago mi je što su me se sjetili i što sam danas sa svojim nekadašnjim učenicima. Naravno da su emocije prisutne i sve izgleda kao nekada, čak se ni unutrašnjost prostorija u zgradi nije puno promijenila za sve ove godine”, kaže Vergić.

Većina nekadašnjih učenika je poslije završetka srednje škole napustila Sanski Most, te su svoju životnu egzistenciju i porodice zasnovali na nekim drugim mjestima, mahom u inostranstvu.

Među njima je i Tehvid Mahić, koji već dugi niz godina živi i radi u Švajcarskoj.

“Sudbina je htjela da iz rodnog grada odemo na sve strane svijeta, ali je lijepo kada se sretnemo poslije svih ovih godina. Dogovorili smo se da ovaj susret ne bude i posljednji, već da ih organizujemo svake dvije ili tri godine, po mogućnosti”, kaže Mahić.

Druženje bivših srednjoškolaca nije moglo proteći bez prisjećanja na sve zgode i nezgode iz školskih dana i svi su se puni pozitivne energije i utisaka vratili svojim kućama.

(Izvor i foto: nezavisne.com)