Dok mnogi u poznim godinama vode bitku sa zdravljem, Slavko Pantić iz Usoraca kod Oštre Luke juče je na skroman način obilježio nevjerovatan jubilej – 100. rođendan.
Ovaj vitalni starac, rođen 7. maja 1926. godine, i dalje vozi automobil, svakodnevno trči, bavi se pčelarstvom i bez naočala čita i piše.
Pravu proslavu, kaže, porodica tek sprema.
“Djeca su odlučila da se svi okupe za desetak dana pa ćemo onda obilježiti kako dolikuje jednom stogodišnjaku”, priča Slavko kroz osmijeh.
Njegova životna priča djeluje gotovo nestvarno. Rođen je u hercegovačkom selu Prigrađani, nedaleko od Mostara, a životni put ga je preko Ljubuškog i Sanskog Mosta doveo u Oštru Luku, gdje se 1969. godine nastanio u Usorcima.
“Bio sam lugar u Ljubuškom, ali je tamo u jednom periodu bilo viška lugara pa sam 1960. prebačen u Sanski Most. U Oštru Luku sam došao 1969. godine a penzionisan sam davne 1990.”, prisjeća se Slavko.
Sa prvom suprugom Marom, koja je preminula 1995. godine, dobio je troje djece, dva sina i kćerku, a danas ima sedmoro unučadi i čak 13 praunučadi.
Iako je zakoračio u drugi vijek života, ljekara gotovo da i ne posjećuje.
“Nikad nisam pio alkohol. Probao jednom i vidio da mi ne godi. Nikad nisam zapalio cigaretu. Čovjek mora paziti šta jede i pije i mora se kretati. Većina sama sebi skrati život”. govori Slavko jednostavno, kao da otkriva najveću životnu tajnu.
A kretanja mu, očigledno, ne manjka.
“Svaki dan lagano trčim kilometar do dva. Ne volim da sjedim. Uvijek nešto radim i to me održava”, kaže ovaj vitalni Hercegovac za “InfoPrijedor”.
Posebnu ljubav cijeli život gaji prema pčelarstvu.
Nekad imao 40 društava, danas samo tri košnice
“Otac je pčelario pa sam i ja zavolio pčele. Nekad sam imao 40 društava i znao proizvesti tonu meda u sezoni. Sad imam samo tri društva, ali ne odustajem”, priča Slavko.
Da godine za njega očigledno predstavljaju samo broj potvrđuje i činjenica da je ove godine u Banjaluci učestvovao na sajmu inovacija INOST sa svojim patentom “dupla ladica u košnici”, gdje je proglašen i za najstarijeg inovatora i pčelara.
Ni tu nije kraj njegovim nevjerovatnim aktivnostima
Vikluje motore i u stotoj
Slavko i danas vikluje elektromotore za brusilice i bušilice, a tvrdi da najtanju žicu vidi bez ikakvih problema i bez naočara.
“Vozim bez naočara i nikad brzo, između 60 i 80 na sat. Za 60 godina vožnje nisam imao ni najmanje ‘kvrcanje’. Auto u mojim godinama nije luksuz nego potreba”, kaže Slavko.
Ide i na produženje vozačke dozvole.
“Tražiću da mi vozačku produže na pet godina”
“Sve testove prođem bez problema. Doktori se čude što vozim bez naočala. Sad ću ih zamoliti da mi vozačku ne produže samo na dvije godine. To brzo prođe. Neka bude pet ili bar tri”, govori kroz smijeh.
Možda vas zanima i ovo:
Koliko stogodišnjaka živi u BiH?
Ipak, iza njegove vitalnosti krije se i jedna tiha životna rana. Smrt prve supruge teško je podnio.
“Samoća je gora od tamnice. Bio sam sam jedno vrijeme i to mi je bio najteži period života”, priznaje Slavko.
A onda je 1996. godine upoznao Miru, danas njegovu najveću podršku i saputnika kroz starost.
“Najvažnije je imati dobrog druga pored sebe. Kad čovjek ostari, to je pravo bogatstvo. Ne znam šta bih bez nje”, kaže Slavko gledajući Miru, koja je od njega mlađa 13 godina.
Mira se samo smješka.
“Lijepo se slažemo. Stari smo i moramo se lijepo dogovarati i slagati”, kaže ona.
I dok mnogi sa nevjericom slušaju njegovu priču, Slavko Pantić u stotoj godini života i dalje prkosi vremenu – mirno, skromno i sa osmijehom čovjeka koji očigledno zna kako se živi dugo i kvalitetno.
