Usamljenost se, kako pokazuju iskustva, može pojaviti u najneočekivanijim trenucima.
Kod jedne pacijentkinje to se dogodilo dok je prolazila pored restorana. Za jednim stolom sjedila je grupa starijih žena koje su se glasno smijale i uživale u druženju.
Taj prizor kod nje je izazvao neprijatan osjećaj vlastite „nepotpunosti“, kao da s njom nešto nije u redu i kao da joj je upravo zbog njene ličnosti takva povezanost nedostižna.
Međutim, objektivno gledano, s njom nije bilo ništa pogrešno. Bila je u ranim tridesetim godinama, iza sebe je imala nekoliko selidbi nakon fakulteta, stabilan i dobro plaćen posao koji je voljela, kao i partnera. Ipak, osjećala se izolovano.
Usamljenost uprkos „svemu“
Vremenomse pokazalo da njeno iskustvo dijele i mnogi drugi ljudi – oni koji su, naizgled, „posložili život“, ali se i dalje osjećaju usamljeno.
Taj osjećaj može se javiti u sasvim običnim situacijama: dok čekaju dijete ispred škole i posmatraju roditelje koji se očigledno dobro poznaju, nakon poslovnog napredovanja kada shvate da nemaju s kim to istinski da proslave ili dok pregledaju društvene mreže i vide bogate društvene živote drugih ljudi.
Životne promjene otežavaju stvaranje prijateljstava
Postoje i vrlo praktični razlozi zbog kojih je kasnije u životu teže stvarati nova prijateljstva.
Životne tranzicije poput preseljenja u drugi grad, novog posla, braka, djece ili razvoda s godinama imaju sve veći uticaj, objašnjava psiholog Džefri Džensen Arnet (Jeffrey Jensen Arnett) sa Univerziteta Klark.
U periodu između 18. i 29. godine broj i intenzitet prijateljstava obično su najveći. Fakultet, prvi poslovi i preseljenja prirodno nas dovode u kontakt sa ljudima sličnih interesovanja, pa se tada lakše grade snažne društvene veze.
„Za mnoge ljude, prijateljstva stečena u školi, na fakultetu ili u ranoj fazi radnog vijeka posljednja su nova prijateljstva koja će ikada sklopiti“, napisao je Robert D. Putnam u knjizi „Bowling Alone: The Collapse and Revival of American Community“.
Prijateljstva su osjetljiva na promjene
Nakon tog perioda često dolazi do suprotnog trenda.
Prijateljstva, za razliku od porodičnih veza, nisu obavezna već dobrovoljna, pa su samim tim osjetljivija na promjene.
Kako se slobodno vrijeme smanjuje, a obaveze povećavaju, ostaje manje prostora za spontana druženja. Neki se sele zbog posla ili porodice, drugi postaju roditelji, dok briga o starijim članovima porodice dodatno opterećuje svakodnevicu.
Sve to može dovesti do toga da ljudi u tridesetim godinama budu hronično umorniji nego ranije, pa im izlazak s prijateljima nakon posla više ne djeluje jednako privlačno.
Kada su obje strane iscrpljene, često izostaje i inicijativa za održavanje kontakta, što dodatno slabi odnose.
Pandemija i društvene mreže dodatno pojačale problem
Ovaj obrazac dodatno je izražen posljednjih godina.
Tokom pandemije COVID-19 društvene navike mnogih ljudi oslabile su, pokazalo je istraživanje Survey Center on American Life.
Direktor centra Danijel Koks (Daniel Cox) naveo je da su ljudi nakon 2020. godine prijavljivali manji broj bliskih prijateljstava, rjeđe kontakte i slabiju emocionalnu podršku među prijateljima.
Rad od kuće dodatno je smanjio svakodnevne socijalne interakcije, dok su društvene mreže pojačale utisak da drugi imaju bogatije i ispunjenije društvene živote.
To često dodatno hrani osjećaj izolacije i takozvani FOMO efekat – strah da propuštamo nešto važno.
Kako graditi i održavati prijateljstva?
Stručnjaci ističu da postoje provjereni načini za jačanje postojećih odnosa i stvaranje novih.
Otvoren razgovor o osjećaju udaljenosti može pomoći jer i drugi ljudi često imaju slične nesigurnosti. Kada se ranjivost podijeli i bude prihvaćena, odnosi se mogu dodatno produbiti.
Važno je i ne čekati da drugi uvijek prvi iniciraju druženja. Vrlo često svi očekuju isto od drugih, pa preuzimanje inicijative može prekinuti taj začarani krug udaljavanja.
Kod novih prijateljstava ne treba očekivati trenutnu bliskost. Ljudi iz svakodnevnog okruženja – kolege, komšije ili poznanici koje redovno srećemo – vremenom mogu postati važan dio našeg društvenog života.
Mali, redovni susreti i kratke interakcije mogu značajno poboljšati osjećaj pripadnosti i opšte blagostanje.
Takvi odnosi nastaju postepeno, kroz učestalost kontakta i međusobno upoznavanje. Socijalni psiholog Robert Zajonc to je opisao kroz „efekat puke izloženosti“ – što smo češće u kontaktu s nekim, veća je vjerovatnoća da će se razviti osjećaj bliskosti, prenosi Dnevno.hr.
