Autor: Sandra Vukić

Malo je datuma u kalendaru bivše Jugoslavije nosilo takvu težinu, ritualni sjaj i iskrenu radost kao što je to činio 1. maj — Međunarodni praznik rada.

Bio je to dan koji je istovremeno bio politički obred, narodni praznik i neka vrsta kolektivne katarze nakon dugih zimskih mjeseci.

Dan koji se slavilo i od srca i po dužnosti — ponekad nemoguće razlikovati jedno od drugog.

Jutro: Zastave, marševi i Titova slika

Praznik je počinjao rano i svečano. Svaki grad, od Beograda do Maribora, od Sarajeva do Skopja, organizovao je defileje koji su bili pravi spektakl.

Ulicama su marširali radnički kolektivi — svaka fabrika, svako preduzeće imalo je svoju kolonu. Nosili su crvene zastave, transparente s parolama o radu i socijalizmu, a ispred kolona uvijek su bile slike druga Tita.

Pioniri u uniformama, omladina iz Saveza socijalističke omladine, sportska društva, vatrogasci, vojska — sve je to prolazilo pred tribinama gdje su sjedili partijski funkcioneri i lokalni moćnici. Govor koji niko nije baš pažljivo slušao, ali je svako znao da mora biti tu.

Televizija i radio prenosili su ceremonije iz većih gradova. Tito je redovno slao telegrame radnicima, a na Prvom programu Radio Beograda zvučale su revolucionarne pjesme i svečani bilteni.

Nagrade i udarnici

Bio je to i dan javnog priznavanja. Najzaslužniji radnici — takozvani udarnici i prvaci socijalističkog rada — dobijali su odlikovanja, diplome i nagrade ispred cijelog kolektiva.

Sistem je tražio svoje heroje, a 1. maj bio je savršena scena za njihovo veličanje. “Socijalističko takmičenje” među preduzećima davalo je tome kompetitivnu notu — ko više proizvede, ko bolje ispuni plan.

Poslijepodne: Bijeg iz grada

Čim su završili jutarnji rituali, prava Jugoslavija je krenula negdje drugo.

Autoputevi i lokalni putevi bili su zakrčeni. Porodice su punile Zastavice, Škode i Fiće, vezivale prtljag na krov i kretale prema planinama, rijekama i jezerima. Kopaonik, Jahorina, Plitvice, Tara, Zlatibor, Ohrid — gdje god je bilo vode ili zelenila, bilo je i Jugoslovena s roštiljem i termosima.

Izleti su bili ozbiljna stvar. Planinarskim društvima ovaj vikend bio je jedan od najprometnijih u godini.

Organizovani kolektivni izleti — sindikati su za radnike plaćali autobuse — vodili su ljude na mjesta koja inače ne bi mogli priuštiti.

Roštilj kao nacionalni sport

Negdje oko podneva, po cijeloj Jugoslaviji, nebo bi se naoblačilo od dima roštilja. Ćevapi, pljeskavice, kobasice, ražnjići — svaka regija donijela je svoje. Bosna je imala svoju verziju, Vojvodina drugu, Makedonija treću. Ali miris uglja i mesa bio je svugdje isti.

Rakija je tekla slobodno. Domaća šljivovica iz demiđona, lozovača, komovica — ovisno o kraju. Pivo je dolazilo u plastičnim bocama. Sto bi se punio salatama, kajmakom, hljebom, i jelo se satima.

Harmonika je bila nezaobilazna. Kolo se igralo, starogradske pjesme pjevale su se napamet, a djeca su trčala između odraslih dok ih neko ne pozove da jedu.

Noć: Koncerti i narodno veselje

Uveče su u parkovima i na trgovima bili koncerti i kulturne priredbe. Folklorne grupe izvodile su narodne igre. Lokalni ansambli svirali su na otvorenom. Gradovi su bili živi do kasno u noć.

Šta je ostalo iza praznika

Ono što je pravi 1. maj u Jugoslaviji činio posebnim bio je taj rijedak spoj — država je zahtijevala svečanost, ali je narod nalazio prostor za autentičnu radost. Politički ritual jutrom bio je obavezan, ali poslijepodne je pripadalo svakome.

Dok su se zastavice savijale i transparenti skidali, roštilji su još gorjeli, harmonike svirkale, a djeca spavala umorna od planinarenja i trčanja.

Bio je to praznik koji je, na paradoksalan način, funkcionisao — jer je državnoj ikonografiji dodavao ono jedino što joj je nedostajalo: iskreno veselje.